MOJA PLOČA

II.

*Tata kaže da ovaj tekst nije dovršen jer ga može razumjeti samo onaj koji poznaje kontekst. Meni se čini gotovim jer bih svaku novu riječ smatrala prisilom i stranim tijelom.

Ako i je nedovršen, takav je jer je premalo prošlo od tetine smrti. Teško mi je pisati o nečemu što nisam doživjela, a sad se pokazalo da mi je još teže zapisati ono što jesam.

Nevjerojatna je ta tuga, ta praznina koja boli i spotiče. Uvjerila sam samu sebe da ću joj jedino pisanjem dati formu, a s vremenom je i popuniti. Zasad neka budu zapisani fragmenti. I Desnica je rekao da se ‘svi mi umjetnošću liječimo od života’. Ovu crticu, i one koje će možda uslijediti, posvećujem njoj, svojoj teti. Ženi čije je misli bilo vrlo teško odgonetnuti jer su joj oči i usta promatrani zajedno, stvarali oprečan dojam. Oči su joj uvijek isijavale, a usta često bila napola prijekorno, a napola potvrdno pozicionirana. Lijevi kut bi podigla, a desni spustila.

Razgovorom o proživljenom mama i ja nastojimo odgoditi spoznaju da je teta umrla:

– Misliš li da nas spominju?

– Ne znam, vjerojatno.

– Na koji način?

– Kako to misliš?

– Pa na koji nas se način sjećaju?

Mama se zagledala kroz mene; možda u onu, tako nam poznatu, ulicu u kojoj nikad prije nismo bile. Ili u stan koji sad stoji prazan i čeka ostale stanove da se isprazne pa da vlasnik može prodati zgradu. Ofarbane tapete vjerojatno su opet požutjele i odvojile se od zida. Mlinac za kavu donijeli smo u Hrvatsku pa je dijelom već izgubio Njen miris. Veste koje stoje u kutiji, još nisu. Ne znam zašto, ali čini mi se da si u njihovom sjećanju pognuta, iako to nisi.

– Možda zbog kolica za dućan koja sam često vukla?

– Možda.

Sjetila sam se da sam i ja tamo jednom koristila ta kolica. Poderala sam ih jer nisam podigla platno iznad kotačića pa sam strugala njime po asfaltu. I zbog zabrinutosti, ali većim dijelom zbog neodoljive prisnosti, kroz tu sam ulicu često prolazila rastreseno. Nikad, dotad, u toj ulici nisam bila, a hodala sam njome kao da je jako dobro poznajem i ne trebam promatrati oko sebe. Činilo mi se da nemam više što vidjeti pa sam rovala po svojim mislima, a često i po tuđim. Nekad bih misli davala i svom dahu koji sam pod maskom jasno osjećala. Postao je moj suputnik. Bojala sam se da će mi, kad sve prođe, postati pretežak. Bit će podsjetnik na nju.

– Dobro smo odredile položaj kreveta. Imala je pogled na cijelu sobu, ali i na ulicu.

– Gledala sam te jednom kroz prozor kad si išla u dućan. Djelovala si jako stisnuto.

– Bilo je teško.

Mama bi se željela vratiti i još jednom vidjeti stan i ulicu. Možda misli da će povratkom na početak promijeniti sadašnjost.

– Pogledaju li u njena vrata kad prolaze hodnikom?

– Sigurno.

Vjerovala sam joj.

– A misliš li da nas žale?

– Suosjećaju.

– A žale?

– Ne više.

– Kako znaš?

– Jer je žaljenje preraslo u zabrinutost i na kraju u istinsku brigu. I jer je njena i naša ljubav potvrđivala.

– Što?

– Ljudskost.

MOJA PLOČA

I.

Sporili smo se oko dana i događaja. Mama i ja smo sjedile na kauču, tata je ulijevao vodu u aparat koji smo im kupili za rođendan. Njihov je to ritual, svako bi jutro tata mami skuhao kavu. Ima nevjerojatnu upornost taj tehnički depriviran čovjek. S velikom pribranošću ponavlja radnje dok ih ne savlada. Čak i nad pjesmama, a pisanje mu dolazi s nevjerojatnom lakoćom, predugo bdije.

Mama je željela da tata preuzme kuhanje kave na tom novom aparatu. Nije htjela čak ni biti  prisutna kad smo objašnjavali kako se koristi. Željela je da to bude nešto tatino – njoj.

Nakon što je podmetnuo šalicu, tata je desnom rukom popravio kosu, prekratku da je sveže u rep, a predugu da ga ne bode u oči. Odbijao je šišanje, kao da godine odlaze u kosu, a ne u kosti. Stari kosa, a ne on. U lijevoj je ruci držao praznu šalicu.

– Nije tako bilo, vjeruj mi. – mama je rukama protrljala glavu. Činila je to svaki puta prije nego bi počela sporo, ali veoma precizno prepričavati događaj koji se davno zbio. Prije no što je stigla nastaviti, tata ju je prekinuo.

– Dopusti da ispričam kako se ja sjećam tog dana. – rekao je pomalo nervozno naginjući se da provjeri curenje kave iz aparata pa da zamijeni šalice. Iritiralo ga je bockanje kose po kapcima, ali nije to htio priznati.

– Ispričaj. – rekla je pomirdbeno.

– Položio sam Sivkicu u kutiju u kotlovnici prije nego što smo te odvezli, rekao sam vam da spava. Vani je bilo sunčano. Kad smo se vratili, iznio sam kutiju na podest, uzeo lopatu i kraj komposta počeo kupati rupu. Skrivao sam je od vas, pogotovo od tebe, Mirjam. Htio sam je zakopati u tajnosti. Na kraju si me pronašla kako plačem ispod trešnje pokraj komposta.

– Sjećam se, tata. Ali to je bilo nakon što si sam odvezao mamu u Zagreb, a ne kad smo je zajedno ostavili u čakovečkoj bolnici. Pamtim da si, kad smo se vratili, stavio odmrzavati meso. Prije toga smo htjeli otići u dućan pa k teti na ručak, ali nismo. Kako se ne sjećaš? – sad sam ja počela osjećati nervozu – Stajali smo dovoljno udaljeni od senzora vratiju dućana da se ne otvaraju i zatvaraju na svaki naš pokret. Bojali smo se.

– Bojali? Čega? – začuđeno me je pogledao i zamalo promašio stol na koji je htio odložiti praznu šalicu.

– Bojali smo se da ćemo rastresenom kupovinom otkriti previše sebi o nama samima. 

Stao je i podigao glavu. Razumio je što govorim, pokušavao se sjetiti tog trenutka.

– Ali čekaj… Kad si onda ti mene tješila zbog Sivkice? – pitao me i dalje gledavši u gornji desni kut prostorije.

– Pa nakon što si mene odvezao u Zagreb. – mama je odgovorila umjesto mene i stisnula usne. Znala je da nas mora pustiti da sami rekonstruiramo taj dan, iako ga se ona posve jasno sjećala.

– Pamtim da smo dugo stajali pred vratima, sunce je pržilo stakla. Ljudi su nas nervozno zaobilazili. Oboje smo izvana kroz staklo gledali u plavu fontanu smještenu u predvorju trgovačkog centra. Raspravljali smo o tome što ćemo kupiti i pokušavali si vizualizirati tlocrt dućana i raspored proizvoda po policama. Čak smo se umorili od stajanja i negodovanja prolaznika pa smo sjeli na željeznu klupu postavljenu ispred centra. Došao je i debeli Feri. – Čovjek kojeg smo znali kao bezazlenog, ali napornog pijanca. – Parkirao je svoj Rog pokraj stalka za bicikle i odteturao u dućan. Bicikl se srušio. Tata, ustao si, podigao ga i vratio se na klupu. Feri je uskoro izašao iz dućana noseći dvije pive. Otvorio je prvu gledajući prema nama. Pitao nas je čekamo li nekoga.

– Toga se mutno sjećam. O čemu smo još razgovarali s njim?

– O obitelji koja je godinama prodavala pečene kestene ispred tog dućana i kako ćemo ih opet kupiti kad se mama vrati doma. – Mama me nježno pogledala. Tata je i dalje gledao u strop.

– Da, da. Da, dolazi mi sad…

Taj sam dan, prije devetnaest godina, sa željezne klupe naizmjence gledala fontanu i vodu kako teče i Ferijev velik i crven nos. Pomislila sam da nije tako debeo da bi ga zvali debeli Feri. Možda da ga zovu crveni Feri. Ili samo Feri.

Podsjetio nas je da je nedjelja i da će uskoro zatvoriti dućan – nastavila sam – odvratio si da i ti imaš Rog.

Pa kakve to veze ima? – tata se čudio svom pitanju.

Ne znam, ali Feri te razumio. Odvratio ti je da mu je puno puta pao, ali da i dalje dobro ide. Na to si se glasno nasmijao. Feri se propio nakon ženine smrti. Možda je prepoznao sličnu tugu u nama.

– Srećo, ali ja sam živa. – reagirala je mama.

Ušutjeli smo. Mama je ponovno protrljala glavu i oprezno počela govoriti.

Sivkica je još bila živa kad sam se vratila s operacije. Bila je živa i kad sam odlazila na kemoterapiju u Zagreb. Bolio me i hladio rez od operacije pa sam je stavljala na trbuh da me ugrije i predenjem umiri. Bojala sam se to vam reći, ali mislim da se razboljela zbog terapije koju sam primala i možda bliskim kontaktom prenijela na nju. Uginula je u ponedjeljak prije nego si me posljednji put odvezao u Zagreb. A nedjelja je bila kad sam ostala u čakovečkoj bolnici na operaciji.

Oboje smo gledali u pod kad je mama govorila. Sjećanja su zapravo bila vrlo jasna, možda ne ona činjenična, ali emotivna svakako. Pamtili smo svaki osjećaj i često ga proživljavali.

I nije bilo sunčano, bio je jak pljusak. – mama je naslonila laktove na natkoljenice i rukama protrljala lice. Gledala sam u njeno tjeme i razmišljala kako smo mi te nedjelje na kiši sjedili na metalnoj klupi, ne na suncu. – dugo sam gledala kroz prozor bolničke sobe i razmišljala kako ćete po toj kiši stići do Goričana.

– Jesmo li došli do Goričana? – tata je pitao i u moje ime.

– Jeste – odgovorila je tati, a onda glavu okrenula nazad prema meni i nastavila – Niste tu nedjelju odmrzavali meso, već u ponedjeljak. Ja sam ga stavila otapati prije nego smo krenuli da ga tata ispeče kad se vrati. Ali to je nešto što smo gotovo svakodnevno radili pa me čudi što to izdvajaš.

– Ne znam. Pamtim vrata, željeznu klupu, Ferija i smrznuto meso. A najviše fontanu s plavim pločicama.

– Da. – potvrdio je tata. Iznenađeno sam ga pogledala. Izgleda da nas je voda koja je iz zida curila u bazen oboje podsjetila na maminu plavu spavaćicu gledanu iz unutrašnjosti lifta koji kreće prema dolje.

Znaš mama, kad smo se počeli liftom spuštati u prizemlje bolnice, a ti si ostala stajati na hodniku odjela, izgledala si kao da tečeš.

Tata je okrenuo glavu i krišom obrisao oči vrhovima kose. U međuvremenu je napunio i drugu šalicu kavom. Podmetnuo je i treću, za mene.


– Mama, napisala sam tekst o razgovoru koji smo vodili neki dan tata, ti i ja. Daj ga, molim Te, pročitaj.

Mama je sjela na kauč, približila sam joj stolić i na njega stavila laptop. Čim je počela čitati, izašla sam iz sobe. Za desetak minuta me pozvala.

– Da, dobro je. Jako dobro. Jedino…

– Jedino što?

– Ne znam jesi li u tekstu dovoljno udaljila otapanje mesa i Sivkičino mrtvo tijelo. Čini mi se to preblizu. I ne znam hoće li čitatelju biti jasno da je tata ostavio Sivkicu u kući po zimi. Da ne ispadne da je mačji leš ostavio unutra na topao dan. To je sve. Probaj to nekako smjestiti i objasniti.

Hoću. Jesam.

Preuska potkošulja

Mama, znam da ću uvijek u retrovizoru vidjeti tvoj i tatin lik. Vidjet ću vas jasno kako stojite kraj dvorišnih vratiju i oslanjate se ne živicu. Vidjet ću kako potom silazite na sredinu ceste i mašete mi. I kad vas neće biti, znat ću da me dva para očiju uvijek gledaju i prate – cijelim putem, ne samo do raskrižja.

„U petom razredu osnovne škole naš učitelj glazbenog otišao je na bolovanje. Divan učitelj, ali često bolestan. Zamijenio ga je drugi učitelj. Čudno nas je gledao taj novi učitelj. Mene i još jednu prijateljicu zaustavljao je na hodniku i govorio nam kako smo lijepe. Ona i ja smo se prve u razredu razvile. Jednom mi je rekao da mi majica koju nosim lijepo pristaje jer mi naglašava grudi. I prijateljica i ja rekle smo roditeljima što se događa. Ne znam kako je dalje teklo, ali učitelja drugi tjedan više nije bilo u školi. Od tog sam dana nosila samo široke majice. Moje su mi grudi djelovale perverzno. Nisam ih htjela, nisam ih voljela. Gadile su mi se.“

Mama, pričala mi je kako je gadan i ljigav bio. Sjedio je u svojoj kancelariji u bijeloj uskoj potkošulji sa zlatnim lančićem oko vrata oko kojeg su mu se plele dlake. Pušio je cigaretu za cigaretom pritom zaboravljajući na one već zapaljene i napola popušene. Govorio joj je gadosti, u razgovoru koristio rekvizite u obliku muških spolnih organa. Znao joj je prići da ga ne vidi i dirati je po leđima. Osjećala je njegove žute i smrdljive prste i ispod pulovera i jakne.

„Prijateljici je bilo loše. Pozlilo joj je i nije stigla doći do ženskog wc-a. Morala se ispovraćati u muškom. Ušla sam za njom da joj pomognem. Za mnom je ušao velik čovjek. Zaključao je vrata i krenuo prema meni. Držim prijateljici kosu i osjećam kako mi prilazi pomrčina. Počeo je otkopčavati remen. Nikad glasnije nisam vikala. Čuli su me na vrijeme. Viđam ga u gradu. Osmjehuje mi se i namiguje.“

Mama, pričala mi je kako je prati na biciklu. Zna njen put od škole do doma. Nikada nije vikao, nikada joj nije prišao blizu. Samo se u tišini vozio za njom i glasno je gledao.

„Sjedila sam u društvu jednog starijeg novinara. Pričao mi je da je jednog davnog četvrtka, prije mnogo godina, u redakciju došao čovjek koji je sa suprugom usvojio jednu Romkinju. Rekao je da djevojčica svaku noć urla i mokri u krevet. Tata i dva brata silovala su je od sedme godine života. Od tog četvrtka taj novinar teško spava.“

Mama, čije će siluete u retrovizoru vidjeti djevojčica iz mjesta kraj Zadra? Čiji će pogledi sigurno i vidljivo pratiti nju – cijelim putem, ne samo do raskrižja?

Razmišljam o toj djevojčici. Djevojci. Ženi. Boli me. Važu njenu odgovornost, a jezičac ovisi o tome koliko je potkošulja bila uska. Njena, ne njegova.

Ford(ek)

Svaki me tjedan moli da ga uslikam. Da ga zabilježim. Boji li se da će ostati nezapamćen?

Sanjam da sjedim na panju u štaglju u Plavnicama, sanjam da sam stara i pognuta. Izgledam kao moja pokojna baka. Kad stojim nalik sam na upitnik, kad sjedim izgledam kao kvadrat s glavom jer mi se prsa i koljena spajaju. Trup kao da je s godinama nestao. Ne ličim na sebe. Bojim li se smrti?

Kraj mene je parkiran Ford. U mojim je snovima onakav kakav je bio kad smo ga kupili – s udubinama na krovu zbog tuče koja ga je zadesila u transportu. Iako smo udubine izravnali ubrzo, sanjam ga novog ali oštećenog.

Nazvali su mamu iz gradskog turističkog ureda da se neki čovjek raspituje za smještaj. Traži apartman, garsonijeru, nešto gdje može odsjesti narednih tjedan dana. Kad je došla u ured, mama je zatekla visokog, pomalo zapuštenog i neobrijanog muškarca koji u rukama drži bijelu plastičnu vrećicu. Žurio se, govori, nije stigao spakirati odjeću u kofer pa je sve nabacao u vrećicu i krenuo na put. Došao je iz Švicarske na očevu sahranu.

Opraštali smo si zajebe. Ford(ek) i ja.

Mama se sažalila nad čovjekom s vrećicom i ponudila mu garsonijeru koju su iznajmljivali. Nakon što je raspakirao svoj pinklec, pronalazio je razloge i svako malo zvonio na glavna vrata. Mislili su, teško mu je, izgubio je oca. Želi pričati. Pa je pričao. Pričao je o mladoj maćehi koju je otac tek nedavno oženio i koja sad želi svu očevu ostavštinu. Pričao je o svojoj mami bez koje je ostao vrlo mlad. O Švicarskoj i o restoranu u kojem radi kao kuhar. O selu u kojem je njegov otac živio. Pričao je o svom teškom životu. Rekao je da ima auto, ali da ga je parkirao dvije ulice dalje, ispred trgovačkog centra, da ga ne ostavlja na cesti i ne blokira promet. Svaki put kad je došao, tražio je čašicu žestokog. Da tuga lakše klizne u želudac. Sutradan je ponovno došao. Nakon što je ispio čašicu hrabrosti, rekao je da su mu Romi iz jednog okolnog sela na autu probušili gume. Siguran je da su bili Romi jer su ih snimile nadzorne kamere kafića – vidio je sam, pokazala mu je vlasnica snimku. Molio je mog tatu da ga odveze na ostavinsku raspravu.

Oprostio mi je što sam ga dvaput okrenula za 360 stupnjeva. Jednom na čakovečkom sajmištu, jednom na moru ispred vikendice. Oprostila sam mu što mu se na autocesti pokvario alternator pa smo u Jastrebarskom probdjeli veći dio noći i na more stigli petnaest sati kasnije od predviđenog. Oprostio mi je što sam ga redovito tankala za dvadeset kuna. Uvijek je pronašao gorivo da me doveze na odredište. Oprostila sam mu što mu se, opet na autocesti, pokvarilo kvačilo. Pa smo od Maribora do Čakovca putovali bez kvačila.

Oprostio nam je što smo dopustili da ga čovjek s bijelom vrećicom ukrade.

Ostavinska rasprava otegla se na tri dana. Posudili smo mu Ford da ga tata svaki dan ne čeka. Prvi dan se vratio na vrijeme, drugi dan je kasnio par sati. Treći dan nije se pojavio. Zvali smo policiju, a mama i tata krenuli su u vlastitu potragu.

Mama ga je pomno slušala kada je govorio i pio u našoj dnevnoj sobi. A dva dana kasnije, nakon što je ukrao auto, u svojoj je glavi preslušavala izrečeno. Znala je da mu se negdje omaklo. Lažljivac i kradljivac, u jednom je trenu rekao nešto istinito. Kada laže, čovjek uvijek kaže nešto istinito.  Ma koliko lažljiv bio.

Sjetila se sela koje je spominjao kada je govorio o Romima koji su mu navodno ukrali auto. Sjetila se toga kad su se ona i tata vraćali s groblja na kojem je rekao da mu je „pokopan“ otac. Grob nisu pronašli jer mu je otac živ. Živi već dvadeset godina sa svojom vršnjakinjom.

Sjećam se kad su te tek dovezli. Mama je vozila stari stojadin, a tata je vozio tebe. Bojala sam se da ću otići u školu prije no što stignete, ali dočekala sam vas. Izgledali ste tako moćno, tako svjetski. I tata i ti.

Policija ga je pronašla u selu koje je spomenuo kada je lažno okrivio Rome da su mu ukrali auto. Spavao je u Fordu pijan. Visok, neobrijan, spavao je s vrećicom na stražnjem sjedalu.

Plakala sam kad smo ga vratili doma. Pomisao na tog neotesanca i kradljivca kako loče i slini na sjedalima mog Fordeka u meni je izazivala nemoć i mučninu. Svojim prisustvom kao da je okaljao slike nastale u tom autu: mamine ruke i miris Nivea kreme, tatin rep koji je godinama odbijao odrezati, moj aparatić (prvi, drugi i treći), Nives i mene kako se šminkamo na stražnjem sjedalu dok nam moj tata pokazuje pogled na Zadar s Bilog Briga. Slike Branimira i mene.

Okaljao je nakratko.

Jer sad sanjam da sjedim na panju u štaglju u Plavnicama i sjećam se. U skoro svakom sjećanju je Ford. Kao okvir naših života. Od trećeg razreda osnovne, pa do dvadeset i pete godine mog života. Sanjam ga kako klizi cestama. Sanjam ruke koje drže njegov volan. Najprije su to bile ruke moga oca, a onda su to bile ruke mog Branimira i moje vlastite.

Tata, nemoj se bojati smrti. Razmišljaj o njoj kao o dugom snu. Jer možda spavanje i jest to – priprema za smrt. I ne moram Te fotografirati da bih Te se sjećala, zaboga. Ta ni Ford ne stoji više na travi, a sanjam ga. A ako se sjećam okvira slike, kako se ne bih sjećala i sadržaja?

Krakow u torbici

Ušla sam u antikvarijat željna povijesti i priče. Pronašli smo ga slučajno, šećući u vrijeme predviđeno za samostalno razgledavanje grada. Možda zbog mamurluka, možda jer na putovanjima vrijeme drugačije teče, ali zbunjivalo me smeće po ulicama i razbacane stvari po terasama kafića. Zaboravila sam da je noć prije bio doček Nove godine i da smo prije par sati izašli iz stana novostečenih poljskih prijatelja.

IMG_20190414_203131.jpg

Vodič je bio neraspoložen. Razumjela sam, pun mu je k putovanja i dadiljanja nesamostalnih ljudi koji bi samostalno putovali; frustraciju je vjerojatno pojačavala pomisao na proslavu još jedne Nove godine sa strancima. Negodovao je a još nismo izašli iz Hrvatske. Takva teška energija inače bi me opteretila, ali ne i tad. To je bilo naše prvo zajedničko putovanje. Više nego Krakowu, veselila sam se što ću deset sati provesti s Branimirom u skučenom prostoru, izlazeći svako toliko na cigaretu. Veselila sam se odredištu, da. Ali pomisao na putovanje je bila ta koja me držala budnom skoro tjedan dana prije polaska. (I danas mi je najljepše kad smo zajedno u autu. Ruta je gotovo uvijek ista, CD je definitivno isti, ali priče i glasovi nisu. I uvijek kad se približavamo odredištu, osjetim malu tugu.)

Zastala sam – za osobu koja sebe opisuje kao klaustrofobičnu – neobično se veselim druženjima u malim prostorima. Sjetila sam se prvog razreda u srednjoj školi kad sam s roditeljima provela mjesec dana u garsonijeri jer su u ostatku kuće majstori brusili i lakirali parkete. Nas troje u zaista malom prostoru, a ja slobodnija, zaštićenija, sretnija no ikad. Osvijestila sam svoju privrženost malim prostorima. I samo ću s prisnim ljudima te prostore istinski dijeliti.

Autobus je krenuo, vodič je pustio film koji mu je okupirao pažnju. Sjela sam do prozora i promatrala odraze putnika u prozorskom staklu. Većina ih je spavala. Pratila sam vodiča, laknulo mi je što ga je film primirio. Kao da se pomirio s činjenicom da smo predaleko odmakli i da je prekasno da nas sve pošalje k vragu, izađe iz autobusa i vrati se doma.

A vidjela sam i Branimira. Svako malo pogledavao je u mom smjeru. Pogledao bi, s olakšanjem kimnuo i nastavio gledati film. Uskoro smo svi zaspali. (Osim vozača. Nadam se.)

dav

Brane je odmah uočio dugi crni kaput, a ja sam uočila sat i malu smeđu torbu s otvaračem kakav imaju novčanici za kovanice. Prodavačica nije razumjela engleski. Ili naš mamurluk. Kako god. Nismo se uspjeli sporazumjeti. Silno smo željeli saznati povijest tih predmeta. Priželjkivala sam nešto teatralno, upečatljivo. Recimo, torbica je pripadala Židovki koja je prije no što je odvedena u logor, napisala pismo svom mužu i pospremila ga u unutarnji pretinac. Torbicu i pismo u njoj, žurno je odnijela susjedi. A sad tu torbicu – više od šest desetljeća kasnije – držim ja. Da, osvijestila sam elemente dnevnika Anne Frank u svojoj priči i senzacionalizam za kojim sam vapila. Nisam mislila loše, samo sam željela znati povijest. Željela sam biti njezin dio. Nažalost, nismo saznali pozadinu predmeta koje smo držali u ruci. Kupili smo torbicu i sat (od kojeg sam kasnije dobila osip) i izašli iz antikvarijata. Morali smo požuriti jer smo u sedam imali dogovor sa studentima koje smo jučer upoznali, a  prije toga smo još morali promijeniti kune u zlote.

IMG-20191004-WA0001

Svaki grad ima svoje tantrume i načine na koje ih ispoljava. Krakow svoje tantrume ispoljava kroz mjenjačnice i različite tarife (napisane gotovo nečitljivom veličinom slova). Taj je fun fact vodič nedovoljno jasno naglasio. S ionako skromnim budžetom, preračunali smo se i bili prisiljeni promijeniti nešto kuna u zlote u samom Krakowu. Tek nakon što nam je promijenjen novac isplaćen, ustanovili smo da smo prevareni. Izašli smo iz mjenjačnice i još jednom ga prebrojali. U nekoliko navrata vraćali smo se unutra i molili službenicu da nam novac vrati, ali bezuspješno. Cijelu scenu pratio je neki lokalac. Vjerojatno podučen iskustvom, povezao je priču, prišao nam i održao nabrijan govor: Ne smijete to dopustiti, to je vaš novac, tražite ga nazad. Ti! I pokaže na Branimira. Ti se vrati unutra i ne izlazi van dok ti ne vrati novac. A ti, i pokaže na mene, ti stani ispred i svakome tko želi ući unutra reci da tamo rade prevaranti. Očajni, prihvatili smo savjet i dodijeljene uloge. Uspjela sam okrenuti dvadesetak potencijalnih mušterija, a Brane je unutra petnaestak minuta kumio i molio. Bezuspješno. Vidjela sam da razočarano kreće prema izlazu i odmahuje glavom. Pritisnula sam novu torbicu uz tijelo. A onda se naglo okrenuo i vratio unutra. Ušla sam za njim da čujem što će reći ženi.

Krakow je tako divan grad. Evo jučer smo na trgu, na dočeku, upoznali skupinu poljskih studenata koji su nas pozvali u svoj stan. Nas turiste, strance, primili su u svoj dom, ponudili hranom, pićem. Evo, sad, za dvadeset minuta se opet nalazimo s njima. Snijeg je, nisu svi iz Krakowa. Barbara treba dobar komad puta  proći da dođe u grad. A bila je jučer. I doći će opet da nas ona, Monika, Pjotr i dečki u čijem smo stanu jučer bili, provedu po gradu. Hotel u kojem smo odsjeli je prekrasan, hrana još bolja. Arhitektura je impozantna. Židovska četvrt, čudesna. Želite li zaista da nam ova prevara obilježi Krakow? Da po tome pamtimo Vaš grad?

Dirnuo nas je. I mene i ženu-službenicu. Vratila nam je novac. Pospremila sam ga u novu torbicu. Stavila ga u pretinac u kojem sam imala list papira s ispisanim brojevima studenata domaćina. Torbica je bila tako mala. Džepići tako uski. Ali kad sam osjetila da je novac s kojim smo željeli počastiti domaćine dodirnuo list papira s njihovim brojevima, postala je prisna. Nosila sam je do kraja putovanja. Nosila sam je i kad su prijatelji iz Poljske došli u Hrvatsku.

Kad smo izašli iz mjenjačnice dočekao nas je lokalac i pokazao money money znak. Savjet ipak košta, je’l. Neka, zaslužio je.

IMG-20190707-WA0001.jpg

Zanimljivo. Iako sam je kupila tek jutro nakon dočeka, kad oživljavam uspomene iz Krakowa, kad se prisjećam rudnika soli, Branimirovog prvog i posljednjeg pijanstva, židovske četvrti i tužne prodavačice koja ne zna priču, kad se prisjećam stana i Monike kako pokazuje svoju plesnu rutinu –  vidim torbicu. Kad se prisjećam detektora metala i Branimira kako se skida sad već u potkošulju i gaće, da bi na kraju otkrili da čudo pišti jer su u martama željezne kapice – vidim torbicu. Vidim torbicu kao sobicu. Malu, ali prisnu. Malu, ali bogatu. Toliko bogatu da sam čak i vodiču dopustila da boravi u njoj.

Vjenčanje naše

Više smo sjedili na klupi ispred kuće, nego u kući. Klupa je bila neudobna i često me boljela kičma. Ali smo sjedili, družili se. Bilo nam je lijepo. Zimi smo sjedili u podrumu kuće, u kotlovnici u kojoj su držali peć pa smo sjedili na vrećama peleta. Između mene i A., i na vrećama i na klupi, uvijek je sjedila jedna, sad više nebitna cura, moja bivša cimerica. Ona i A. su se družile. Tako smo se uostalom A. i ja upoznale; ona je posjećivala tu bivšu cimericu, zovimo je K. (na engleskom bi je zvali B.) I puno je mjeseci prošlo prije nego smo Anita i ja sjele jedna kraj druge. Bez K. u sredini.

Nisam lijepila postere glumaca po zidovima i vratima i nisam zamišljala svoje vjenčanje. Zaista nisam. O vjenčanju sam počela govoriti tek s Branimirom. Mladi smo se upoznali, tek posljednjih godina počeli spominjati ženidbu. Što bismo htjeli, što ne. Slagali smo se da smo jedino važni mi i dragi nam ljudi. Oni koji su nam u životu pomagali, hrabrili nas zasebno, hrabrili nas kao par. Toga smo oboje bili svjesni; za našu sreću nismo bili zaslužni samo mi. Dugujemo mnogo našim roditeljima i prijateljima. Prijateljima koje smo svjesno odabrali da nam budu braća.

Na klupi na Vojkovoj upoznala sam još dvoje doživotno važnih ljudi. Kao i A., i oni su bili prijatelji prijatelja. Gotovo nespojivi, komunicirali smo preko tih posrednika. A onda smo nekako sve češće ostajali sami na toj klupi. Nije među nama bila neka neporeciva kemija, niti smo imali osjećaj prošloživotnosti. Bili smo stranci koji su dijelili poznanstva, klupu i cigarete. Pa smo odlučili pričati i time možda omekšati drvo.

Mnoge je, vjerujem, iznenadilo što nisam htjela posebnu pažnju. Vjenčanje nisam zamišljala kao ‘svoj dan’. Nisam stvarala slike u kojima ljudi preskoče treptaj jer veću ljepotu od mene u vjenčanici nisu vidjeli. Nisam htjela od našeg odnosa raditi igrokaz. Nešto prirodno pretvoriti u nešto krajnje neprirodno, izvještačeno. Jer nas poštujem. Htjeli smo zavjete izgovoriti nama primjereno, okruženi ljudima koji nam žele dobro. Puno smo planova promijenili, razgovarali smo čak da odvojimo dan vjenčanja od dana proslave, odlučili napraviti roštilj i pozvati mile nam ljude. Tražili smo nešto nalik planinarskom domu, pitali Branimirovog tatu zna li nešto u gornjem Međimurju. Pa nas je odveo do jednog zatvorenog restorana. Tad je sve nekako postalo jasno. Imat ćemo svadbeno slavlje. Pronašli smo prostor, a nismo ni znali da ga tražimo. Restoran od opeke, velika terasa na rubu brijega, pogled na brežuljke gornjeg Međimurja. Sve je sjelo: mi, naši mili, muzika, svjetlost, hrana, piće, cvijeće. Sve je bilo dogovoreno u tri dana, kapare plaćene. Dvojbili smo jedino oko toga gdje će biti sam čin vjenčanja i hoće li ono biti crkveno ili civilno.

Pisala sam esej u kuhinji i svako toliko izašla pred kuću i sjela na neudobnu klupu. Da odmorim mozak i da se zaželim stolice u kuhinji. Laptop sam uvijek ostavljala na stolu, bez straha. Iako sam često prekomotna, zaista nisam pomislila da bi mi netko, dok sjedim ispred kuće, ukrao laptop iz kuhinje jedne studentske kuće. Ali jest. Nikad ga nismo pronašli. Ali je Matej(ček) odmah ponudio da me odveze u Čakovec po papire potrebne za prijavu, a Anita je sjedila ispred prozora osobe koja nam je bila sumnjiva. I nije se micala.

Htjeli smo da nas matičar vjenča tamo gdje će biti i slavlje, ali nas je odvratila cijena izlaska matičara na teren. Onda smo htjeli da nas moja prijateljica Maja ‘lažno’ vjenča pa da kasnije samo potpišemo papire, ali smo zaključili da nakon obreda mi i dalje ne bismo bili vjenčani pa onda ni sam obred nema nekog smisla. Pa smo htjeli širiti ekumenizam i pravoslavnog i katoličkog svećenika, ali je ideja izuzetno zbunila pravoslavnog svećenika (jer tko će onda što raditi i koja je točno njegova funkcija tamo osim da maše tamjanom i stoji) pa da čovjek mirno spava, odustali smo i od te ideje. Na koncu smo odlučili pitati mog ujaka svećenika, maminog brata da nas on vjenča. To je bila i prva ideja, ali sam je dugo odgađala jer nisam institucionalna vjernica i nisam htjela vjenčanje u crkvi. Ali pomisao da ujo vodi obred davala je prisnost i intimu našem danu. A onda je ujo dva tjedna prije vjenčanja imao moždani udar. Bio je to tek početak užasa koji su završili deset minuta prije ulaska u crkvu. Zaista, ne pretjerujem.

Prijatelji moji, hvala vam. Roditelji moji, hvala vam. Hvala vam što se volimo, hvala vam što se usrećujemo.

Na vrijeme sam sve dogovorila, pronašla divnu vjenčanicu i odnijela krojačici sliku. Nisam htjela trošiti apsurdne sume na haljinu. Htjela sam haljinu u kojoj ću se osjećati dobro i izgledati lijepo – Branimiru. Iako vidno smušena, žena je bila pristupačna, dosadašnji radovi lijepi, a cijena razumna. Vjerovala sam da će haljina biti na vrijeme gotova i da će biti sašivena kao što je dogovoreno. Jer uvijek je sve u mom životu završilo dobro. Koliko god krvavo bilo, završilo je dobro. Vjerovala sam da će i moja haljina biti lijepa i da ću se u njoj osjećati rasterećeno. Jer kad se osjećam dobro u odjeći koju nosim, ne razmišljam o odjeći koju nosim. Da je bila onakva kakva je trebala biti, haljina bi bila nevažna. Ali nije bila. Zato sam je i sanjala tjednima.

Izgubila sam se. Velik dio mene bio je u neprekidnom stanju užasa. Htjela sam izaći iz te mračne komore koju sam izgradila u samoj sebi, ali nisam mogla. Čula sam da me zovete. Vidjela sam vaše ruke, znala sam da ste vi ti koji me tapšate, ali nisam mogla osjetiti dodir. Znala sam što radite za nas, za mene, ali panika je bila prevelika. Desno oko mi se sve više zatvaralo.

Bila sam kul. Stvarno jesam. Sve dok nisu počela sranj(c)a. Tad se panika nepovratno oslobodila. Više puta sam se s mamom vozila u radionu smušene krojačice, udaljenu četrdeset kilometara od mog grada. Haljina je dva mjeseca bila u izradi, nikakav napredak, samo ponavljanje već rečenog. Dva tjedna prije vjenčanja moja vjenčanica još nije bila gotova jer je žena odlučila otići u Tunis. ‘Nemojte brinuti lepa moja, haljina je gotova samo je treba podesiti. Dva tjedna prije vjenčanja, haljina je vaša’. Gotovu haljinu prvi puta probala sam u petak, dan prije vjenčanja. Više je se ni ne sjećam. Tijelo mi se treslo. Bilo je prekasno da doživim haljinu, da doživim sebe. Nisam mogla disati, oko me sve više boljelo, sve sam više osjećala živce u kičmi. Možda je i bila lijepa. Ali bilo je kasno. To nije bila moja haljina. Žena je vidjela užas na mom licu. Panično smo tražile rješenje i prekrajale haljinu. Čekala sam dio u kojem je sve dobro, ali nije stigao. Udat ću se u haljini koja mi ne pripada. To se ne radi. Samo da sam znala, kupila bih bijelu košulju i bijele hlače.

Nikad nisam sanjala svoju vjenčanicu i nikad mi nije bila važna. Sve do petka. Tad je postala najvažnija na svijetu.

Što bi bila moja ostavština, s mojih dvadeset i osam godina? Ljudi oko mene. Moj muž, moji divni roditelji, moji prijatelji.

Haljinu, sad prekrojenu u dvodijelnu vjenčanicu, donijela sam doma u petak navečer. Cijeli dan smo Nives i ja provele kod krojačice u njenom potkrovlju, bez hrane, klime i vode na plus trideset. Sjela sam doma na kauč u osam navečer. Nikad u životu nisam na sašivenoj odjeći provjeravala konce i ne znam što me to diglo s kauča i natjeralo da izvadim haljinu iz vreće i provjerim šavove. Sreća da jesam. Jer ne samo da je haljina bila prepuna konaca koji vire, već je na sebi imala dvije velike i desetak malih rupa.

—-

Anita hvala ti na svemu. Hvala što si me tapšala. Hvala što je Branimir živio kod tebe i tvojih kad nismo mogli pronaći stan. Hvala što si nas više puta selila i pakirala. Hvala na kolačima koje si ispekla, dovezla, narezala i posložila za više od sedamdeset ljudi za naše vjenčanje. Hvala ti što si čistila i pripremala prostor za naš dan jer su nas oni s kojima smo ‘tobož’ sve dogovorili, iznevjerili. Hvala što pratiš, prepoznaješ i osjećaš bića oko sebe. I hvala što uvijek reagiraš. Bila si naš razum, logistika, potpora. Naša botra.

Nikola hvala što si nam pomogao da kupimo prvi auto. Hvala što si živio na terasi restorana i u restoranu posljednih tjedan dana prije vjenčanja. Bio si nam neizreciva potpora i neizmjerna pomoć. Hvala što ti nismo trebali pokazivati, vidio si i sam. Hvala što si nam prijatelj. Hvala što si plesao. Hvala što si nas tapšao.

Nives, pisala sam već o tebi. Znamo što si značimo. Hvala za ledeni vjetar, za raspored sjedenja, hvala za ruku, hvala za stisak. Hvala za sestrinstvo. Naša kuma.

Majo, prijateljice moja. Hvala za cheesecake, hvala za divni govor. Hvala što si došla, potisnula bol i nastojala zaboraviti na alergijske plikove koji su ti prekrivali tijelo. Molim te znaj koliko to cijenim.

Iva, moja čudesna čudakinjo, hvala ti što si me slušala pažljivo. Hvala što ti je glas uvijek bio strpljiv i topao. Razumjela si me. Volimo se.

Adriana, hvala na ljepoti i iskrenosti. Rijetke su one koje toliko lijepog vide u drugoj ženi i još toliko lijepog joj žele.

Mirelice, hvala što si došla. Naša ti je sreća bila važnija od vlastite nesreće. Znaš li koliko je to rijetko?

Teta Mirjana, teta Dara, moje ste druge mame. Kako je moguće toliko voljeti tuđe dijete?

Roditelji naši. Što napisati i kako zahvaliti svojim životima?

Prijatelji, kumovi i rodbino. Hvala vam svima. Vidjela sam na svakome od vas da ste sretni jer smo mi sretni.

Pizdarija je bila i s prostorom. Vlasnici, koji žive u inozemstvu, obećali su da će stići na vrijeme i sve pripremiti. Ali nisu. Javili su to tri dana prije. Morali smo sami urediti okoliš, restoran, kuću kraj restorana i terasu. Bez adekvatne opreme, morali smo tražiti pomoć; muž i žena, vlasnici servisa za čišćenje koji smo kontaktirali, nakon obilaska prostora, obznanili su da je to ogromna kvadratura i dva dana posla za petero ljudi. Pristali smo na cijenu jer nismo imali gdje nabaviti lojtre, nastavke, usisavače i ostalu aparaturu potrebnu za čišćenje tako visokog i zapuštenog restorana u tako kratkom roku. Stigli su drugo jutro. Bio je najtopliji dan u godini. Dok su oni čistili, mi smo obrezivali grmlje, ispisivali imena na kartončiće, kosili travu. Završili su za četiri sata, sat vremena sjedili i čekali da Brane i ja donesemo novac (u međuvremenu smo Brane i ja morali u Čakovec). Kad je vlasnica servisa pokazivala pripremljene krevete u kući pokraj restorana i oprane prozore, i mama i Branimir i ja smo bili toliko iscrpljeni od sunca i jurcanja da nam nije sinulo pomicati namještaj i penjati se na stolove da provjerimo jesu li očistili grede. Pogriješili smo. Uzeli su 2000 kuna za četiri sata nemara. (Znate li da smo vam platili od poklona koji nam je moja krsna kuma dala?) S obzirom da su sami rekli da ih pozovemo dan prije vjenčanja da očiste ono što im je promaklo, poslali smo ljubaznu poruku u četvrtak navečer. U petak popodne došla je mama vlasnice servisa, koja je i sama čistila prostor. U restoranu su tad bili Brane, Anita, moji i njegovi roditelji i naši dobri prijatelji teta Mirjana i striček Franjo. Svi su, čim su došli, vidjeli koliko je prostor prljav. I svi su prionuli na čišćenje. U petak navečer, dan prije vjenčanja. A ona je došla zajebavati. Ne samo što nije pomogla, već je besramnica uralala. Da su oni očistili sve. I pokazuju joj slojeve prašine, blata, uginule kukce, ali ne. Nije nju briga što je vjenčanje sutra i što je vani sve veći mrak. Toj je besramnici bilo važnije urlikati.

U međuvremenu smo Nives i ja panično po Čakovcu tražile krojačicu koja može zakrpati rupe. U devet sati navečer, dan prije vjenčanja otišle smo k našoj obiteljskoj šnajderici koja je nakon više minuta zgražavanja i negodovanja, pristala popraviti štetu. Rekla je da vjenčanicu pokupimo do devet ujutro. Moja jadna mama, što umorna od posla, što neispavana, a što i sama uzbuđena, shvatila je da haljinu može podići od devet ujutro. I kad je zvala šnajdericu, ona se nije javljala. Subota, deset sati ujutro. Anita i ja smo na frizuri, mama i tata bezuspješno pokušavaju stupiti u kontakt sa šnajdericom u čijoj se kući nalazi moja vjenčanica. Tata sjeda u auto i u očaju zvoni na vrata susjeda da mu daju broj njenog mobitela. U pola jedan šnajderica dolazi doma i daje tati moju vjenčanicu.

Dok sam u agoniji čekala kod frizerke, zovu me cvjećarke da će one tri sata ranije doći okititi prostor jer im je sad ‘usput’ i da se one ne misle ponovno vraćati. Govorim ženi da sam kod frizerke, da su ključevi kod Branimira, objašnjavam joj da je stigao doma u dva ujutro i da spava, objašnjavam joj da ga ne mogu i ne želim buditi na dan njegova vjenčanja. Na što ona meni odgovara da mi onda neće okititi prostor. Dakle, tri i pol sata ranije od dogovorenog, bez isprike što mijenjaju plan ili zamolbe, one meni na dan vjenčanja prijete. Pa dobro, odgovaram ja, onda ne morate doći. Brane mi je važniji od cvijeća. I tako sjedimo Anita i ja na parkingu u jedanaest sati, bez vjenčanice i cvijeća. Za par minuta, zove rospija nazad, ispričava se na reakciji, doći će prema dogovoru. Srećom, Brane je bio budan, uputio se gore ranije i mogao je otključati prostor.

Suma sumarum; sred pisanja sam ustanovila da bi ovo zapravo trebao biti serijal jer nisam došla ni do polovice. Zbog nesporazuma smo skoro zaboravili otići po violončelistu u Varaždin, na putu prema crkvi smo se mama, tata i ja izgubili jer smo išli ‘prečicom’.

Ali kad smo tata i ja stali pred vrata svete Margarete, kad sam čula Cannon in D na violončelu, sve je odlučilo biti dobro. Sve je bilo dobro. Plesali smo do pola devet ujutro. Vjenčanicu sam uprljala nakon sat vremena. Nisam se prestala smijati.

Dvadeset i deveti šesti dvije tisuće devetnaeste nije bio moj dan, nego naš. I taj se dan nije naprosto dogodio. Gradili smo ga godinama. Strpljivo i požrtvovno, s ljudima koji nas vole, s ljudima koje volimo.

Što je život. Anita, vjeruješ li da nikad nisam pomislila da ću dijeliti još jednu drvenu klupu s tobom? I to onu pred oltarom. Zanimljivo, nije me boljela kičma. Štoviše, mislim da me ni na jednoj drvenoj klupi na kojoj sjedim s vama više neće boljeti kičma. Jer će svaku smekšati misao da na njoj sjedim s pravim prijateljima.

Nives znači sniježiti.

Nemoj pisati ljubavne pjesme. Poslušaj moj savjet. Ako hoćeš. I Rilke je Mladom pjesniku pisao da se kloni takvih tema. U Pismu mu je govorio o izobilju slavnih ljubavnih pjesama i rekao mu da je potrebna velika zrelost i veličina da se kaže nešto novo. Ako ne želiš slušati mene, poslušaj njega. Mirjam, srećo, jedanaest ti je, piši o onome što vidiš, što osjećaš, što te zanima i što te ne zanima. Piši o onome što si iskusila i što bi željela iskusiti. Kloni se epova o ljubavi. Doći će za to vrijeme.

Poslušala sam te Tata, ali mislim da je sad to vrijeme došlo. Ne zato jer sam velika ili zrela. Nisam. Vjerojatno sam samo nestrpljiva i možda pomalo bahata. Ali sigurna sam da je došlo vrijeme zbog Nje. Jer je Ona velika i zrela. A i neće biti ep, bit će prozni tekst. (Možda mala oda.) Pa je onda ok? Jelda?

Do sramotno kasne dobi nismo mogle ustanoviti koliko se godina družimo. Usprkos našoj temeljitoj matematici i grafovima, na kraju je uvijek nekako ispalo da Ona mene zna godinu duže nego ja Nju. Upoznale smo se pred kvartovskim dućanom. N. kaže da sam joj prišla i obavijestila je da danas popodne dolazim k Njoj na igru. Njoj, tada stidljivoj i povučenoj, to je bilo iznimno nepristojno, a meni, podosta ekstrovertiranoj, to je bilo jako prirodno i logično. Ona je, naime, bila jedina djevojčica moje dobi u našem susjedstvu. Imale smo pet i šest godina. (Ček, je’l to onda bilo prije 22 godine ili 23? Ne fakat, mogu li nam biti oduzete vozačke zbog ovog?) Ja se toga ne sjećam. Ali i danas, nakon petosatne kave, kad dovršavamo što nismo stigle reći, nesvjesno stanemo ispred tog dućančića, sad praznog prostora. I pričamo.

Kažeš, kose su naš prepoznatljiv znak. Slažem se, jesu. To sam najviše naglasila i kad sam Te crtala. Crnu kosu i bijeli ten. To naglašavam i ovdje kad o Tebi pišem, ali onda stajem. Bože, kako me varaju sjećanja. Miješaju mi se. Teško raspoznajem. Brkam što si rekla Ti, a što sam rekla ja. Miješam kad si bila bolesna Ti, a kad ja. Koje su bile Tvoje stvari za barbike, a koje moje. Koje filmove je imao Tvoj tata, a koje moj. Koje pjesme si Ti otkrila meni, a koje ja Tebi. U onu kućicu koju smo napravile u šumici, donijele smo zavjese, tepihe, oruđe i posuđe. Tepih je bio Tvoj ili moj? Kad roknem dok se smijem, izlaziš li to iz mene Ti? N., jesu li naši životi srasli u jedan život?

Tvoje ime dolazi s titulom. Moja-najbolja-prijateljica-N. Često su me zezali zbog toga. Ali nisam ja kriva što si rođena s titulom.

Zašto se nismo više fotografirale? Sad je vjerodostojnost uspomena prepuštena našem sjećanju. Jasno Ti je onda da smo u problemima. Ali znaš što bih posebno rado fotografirala? Da se mogu vratiti nazad?

Fotografirala bih Tebe dok me zoveš. Vlada mišljenje da smo iztelefonirale jednomjesečno putovanje u New York. I iako bi se, prema riječima gospodina B., jednako kvalitetno čule i da smo stale na balkon s obzirom da smo ulicu udaljene, ne bih to promijenila. Ako bih se vratila ne bih spustila slušalicu. Uslikala bih Tvoje lice.

Uslikala bih nas kako se vozamo na našim biciklima. Ljubičastom i crvenom. I Tvoju stojećku startnu poziciju dok me voziš na paktregeru.

Uslikala bih Tvoj sendvič koji se sastojao od prozirne kriške bijelog kruha i dvije šnite još prozirnije šunkarice. Mislim da smo sad, nakon dvadeset i kusur godina suglasne da ne, to nije dovoljno da se najedeš i da, hoću još.

Uslikala bih nas kad sam ti se u drugom razredu srednje pojavila na vratima u pidžami i s jastukom u rukama jer su susjedi odlučili na postojeću kuću dograditi još jednu kuću. Jer eto. Kći se udala.

Uslikala bih Te kako u šest ujutro ruješ po mojoj komodi dok ja spavam. U Zagrebu. Nad lipom. Dok smo još studirale. Dok je sva moja odjeća bila naša, ali Tvoja je bila Tvoja jerbo ću Ti je ja rastegnuti.

Uslikala bih Te kad sam Ti neočekivano bolesnoj u usta gurnula žlicu meda. Jer si se opet protivila medu. I jer si se opet čudila s otvorenim ustima.

Uslikala bih Tvoje uplašeno lice i snimila bih Tvoj miran glas koji me usmjeravao kad nam je auto zapeo u blatu i visio prema provaliji (da, kad ti ne radi ručna, dva metra su provalija).

Uslikala bih nas na brijegu, preko puta škole, kako se sanjkamo na našim saonicama. Voljela sam snijeg, ali Ti si ga voljela više. Tvoj snijeg je zapravo bio moje more. A moje more je onda bilo Tvoj snijeg.

Suputnice moja, znaš li da je jedno od značenja imena Mirjam, kapljica mora? A Nives? Znaš li što znači Nives? Rječnik kaže snježna. Ne slažemo se sasvim. Za mene, Nives znači sniježiti.

Prijateljice moja, hvala Ti.

Hvala što si me prepoznala i dopustila mi da i ja prepoznam Tebe.

Hvala Ti što nikad nismo uspoređivale svoja tijela. Zbog toga danas svoje tijelo volim. Hvala Ti što nismo uspoređivale svoje talente. Zbog toga danas pišem. Hvala Ti što me poštuješ. Zbog toga još više poštujem sebe.

Možda je rupa u zakonu, ali Rilke bi razumio. (I tata.) Štoviše potaknuo. Ta ima li ljepše želje od one da svoje prvo ljubavno pismo napišem svojoj prijateljici? Svojoj najboljoj prijateljici Nives.

Priče iz wc-a + jedna ispred.

Zeznuo si me Jesenjinu. Stvarno jesi. Zbog Tebe ju sanjam zabrinutu, kako svaki čas ide na cestu u svom trošnom starinskom kaputu. Zbog Tebe svoju njegovanu i vitalnu majku u snovima vidim kao staričicu nad čijom kolibom čudna svjetlost sja.

Kurzschluss. Kratki spoj. Prikladno imenovanje.

Mama, znam da mi ne braniš odlazak i znam da svoj strah i odgovornost prebacujem na Tebe. Ali gurni me jače, budi nepristojna. Budi gruba. Molim Te otjeraj me. Da ne istrunem u ovoj državi, u ovim državama. Uvrijedile su me. I jedna i druga.

Usred pisanja dobivam vijest da su naši dragi prijatelji postali roditelji. Sad mi se piše o svjetlu, ljubavi i leptirima. A krenula sam pisati o Kurzschlussu. O mjestu koje nije baš prijazno prema nenadrogiranim popila-sam-dvije-pive-od-dva-i-pol-deci ljudima. Završit ću započeto: mjesto techna, psihodelije i droge. Drama u meni po hodnicima je tražila Christiannu F. i ostalu djecu s kolodvora ZOO. Pronalazim ih. U boho odjeći s tri šljokice na čelu i u djed i teta mraz opravicama.

PRIČE ISPRED WC-a.

Pratim poskakivanje ljubičastog šešira. Ispod šešira plava glava. Pogledi nam se susreću, kreće prema meni. Ne da mi se, evo fakat mi se ne da. Kad ono, dečko ne hofira, već traži asistenta. Kaže mi Ti mi izgledaš normalno. To sam razumjela. A onda je uslijedilo mrmljanje na nerazgovjetnom slovenskom i kopanje po džepu. Sljedeće jasno pitanje bilo je Hoćeš li i ti? Najprije sam mislila da lik pokušava smotati cigaretu ili joint, kad ono, daje mi svoj mobitel u ruke. Pridrži molim te. Uzima smotuljak, istresa ga na staklo mobitela i ušmrkava jedan debeli red kokaina. Očekivala sam soda bikarbona bijelu i filmski elegantnu ravnu liniju. Njegova je bila zdepasta i žuta. Hvala Ti, super si! Ako će vas tko maltretirati, dođi po mene. I ako vidiš da plešem gol – isto dođi po mene. I frajer s ljubičastim šeširom ode u masu. Nisam ga više vidjela. (Nije umro, samo ga ja te noći više nisam vidjela.)

PRIČE IZ WC-a.

Imam mali mjehur. To je samopostavljena dijagnoza, vjerojatno bih trebala provjeriti stvarno stanje s obzirom da imam noćne sastanke s osamdesetogodišnjakinjom u stanu iznad. Puštanje vode uskladile smo u sekundu. Počinjem osjećati da mi je ta gospođa druga obitelj za koju moja prva obitelj ne zna. Kako god, zbog svog malog mjehura 60% izlaska provedem u wc-u čekajući na red. Istina je, wc atmosfera ženama daje jedan poseban bratstvo (ili sestrinstvo?) i jedinstvo mindset. Who’ s the champ kind of thing. Nakon pišanja u javnom wc-u imaš više samopouzdanja, nego nakon položenog kolokvija, joge, samoohrabrujućih mantri, manikure, pedikure, frizera i depilacije.

Kad bi žene upravljale svijetom bilo bi divno, kad bi te iste žene upravljale svijetom i imale sastanke u wc-ima, svijet bi postao realizirana utopija.

PRVA.

Uglavnom, na samom početku večeri čekam na red, stojim kraj umivaonika, pored mene stoji djevojka koja pere ruke. Gleda u moju kosu. Imaš prekrasnu kosu. Zahvaljujem, ali ne pokazujem želju za daljnjom interakcijom. Djevojka pomalo pokunjeno odlazi. Iako su riječi bile lijepe i poticajne, wc više nije imao tu girl power draž. Wc je naprosto bio prenadrogiran. Bilo mi je krivo što sam tako reagirala.

Na kraju večeri (i nakon mog okruglog desetog pišanja), prilazi mi druga djevojka (djevojčica). Pokušava me gledati u oči, ali joj bjeloočnica i zjenica igraju neku strašnu igru skrivača. Imaš odličan ruž, super ti stoji. Koja je to marka? U želji da ispravim grešku s početka večeri, počinjem kopati po torbi u potrazi za ružem. Potraga je trajala neko vrijeme jer eto, moja torba i probušena podstava, ali naposljetku pronalazim ruž i vadim ga iz torbe. U međuvremenu je ona skroz zaboravila što me pitala pa je, kad je uzela ruž u ruke, par sekundi razmišljala što da sad s tim ružem radi. Na koncu ga je otvorila, prinijela nosu, udahnula i rekla da baš jako fino miriši. Meni se u međuvremenu opet pripišalo. Ali sam izašla jer bi mi njeno mirišanje korektora i ostatka mog kozmetičkog asortimana, dok ponovno čekam u redu, bilo previše.

DRUGA.

Opet čekam na red, ispred mene dvije djevojčice. Bijeli topići, čipka, trakice oko glave, mislimo-da-želimo-mir outfit. Šesnaest godina, sedamnaest maksimalno. Već vidljivo odsutne, uzimaju od djevojke ispred tabletu i bez pretjerane žurbe meću je u usta i zalijevaju vodom. Sretnem ih kasnije, ponavljaju proceduru. Nakon njih u wc ulazi neprirodno entuzijastična i nabrijana konobarica, pozdravlja se sa svima, požuruje ljude u kabinama lupajući po vratima. U pauzama od lupanja, ta ista vrata liže. Iz jedne kabine izlaze dečko i cura. Konobarica im daje znakovit Akon-and-The-Lonely-Island high five. Ulazi u tu istu kabinu, a pridružuje joj se i neki lik koji se odjednom stvorio kraj nje. Zajedno ulaze u wc. Unutra su bili desetak minuta, a kad su izašli, mene je dopala ta kabina. Nije bilo mirisa dima, ali je u wc bilo bačeno nešto napola popušeno.

TREĆA.

Ne prodaju vino. Samo par žestica, pivo i ogromnu količinu vode. Ogromnu količinu vode. Ulaz je dozvoljen od 16 +. Sokova gotovo da nije bilo na prodaju. Po wc-u su zalijepljeni papiri sa zastrašujućim natpisima: „Trnoružicu je probudio princ, tko će probuditi tebe?” i “Nemoj dozvoliti da tvoj prijatelj zaspi zauvijek.“ Poruke potpisuje DrogArt. Tiha jeza prošla je i kroz mene i kroz A. Naivno i pogrešno sam do prije par godina tumačila pijuckanje vode u klubovima. Sad kad znam što nošenje tamnih naočala i kontinuirano ispijanje vode znači, i kad sam shvatila da je oko mene 90% mlađih od osamnaest, opetovano sam se lecala.

Pred moje četvrto pišanje, u wc užurbano ulaze dvije cure. Jasno mi je odmah da slijedi povraćanje. Cura koja je ušla s pijanom curom izašla je i za par minuta se vratila s dečkom i djevojkom u sivim majicama na kojima je pisalo DrogArt. Odmah su prišli pijanoj djevojci i krenuli s već uvježbanom rutinom. Kosa, voda, papiri. Kad je završila s povraćanjem, izveli su je van. Bila sam zapanjena. Nikad, ali nikad nisam čula za udrugu koja besplatno odlazi na evente da bi čuvala nadrogirane i pijane ljude. I nikad u životu nisam vidjela toliko droge, otvorenog drogiranja i toliko nadrogiranih maloljetnika na jednom tako službenom i populariziranom događaju.

Mama, vrijeme je. I Ti i ja to znamo. Približavam se opasnoj dobi. Onoj u koju kad zađeš više ne odlaziš. Ostaješ. A vjeruj mi, majčinski instinkti koje su mi probudili nadrogirani maloljetnici, nisu više nagovještaj te dobi. To je vika.

A Ti, Jesenjinu, izađi. Ne želim Tvoje strahove. Moja mama je dobro. I ja sam. Ali moram otići.

Ilija, udajem se!

Ilija, na šahtu ispred naše terase u Loki piše Bjelovar. B. mi je pokazao, ja bih to previdjela.

_

Nisi pozitivna. E jebiga sad. Kak’ nisam? Za nezaposlenu osobu koja se preselila u potpuno nepoznatu sredinu, ok sam.

_

Ne sjećam se ni godišnjeg doba, ni boja, ni mirisa, ni zvukova. Sjećam se mame i sebe kako skrećemo u dotad nepoznatu, neasfaltiranu ulicu i sjećam se Tebe na biciklu kako jurcaš. Nakon što si tri, četiri puta projurio kraj nas, pao si. Toga se sjećam najjasnije. A najviše obostrane neugode. Znam, htio si me zadiviti. I jesi. Prvo sam uočila Tvoju disproporcionalnu glavu i gustu smeđu kosu na njoj. I Tvoju savršeno deformiranu lijevu ruku. Voljela sam je više od desne. Bila je životnija.

_

Nakon ozbiljnog pitanja hoće li moja piskaranja završiti samoubojstvom, malo sam se curiknula. Pa ja nisam depresivna. Zar zaista moji tekstovi toliko odudaraju od mog raspoloženja i od mene? Jest da sam upravo odgledala prilog o Jeffreyu Dahmeru i time završila svoj tjedni maraton dokumentarnih filmova o serijskim ubojicama i jest da sam prije tjedan dana napisala pismo svom mrtvom prijatelju, ali zar je zaista toliko kritično? Jesam li ja toliko kritična?

Usput, jedan od mojih bliskih prijatelja ima popriličan broj kvačica na popisu karakteristika (potencijalnih) serijskih ubojica. Trebam li to prijaviti policiji? I jeste li znali kutak: serijski ubojica Ted Bundy pomogao je u potrazi za drugim serijskim ubojicom kojeg su prozvali The Green River Killer. Da, doslovno su ubojici dali nadimak prema rijeci kraj koje je ubijao i u koju je bacao tijela. Mislim, naravno da je lik promijenio lokaciju i naravno da im je trebalo dvadeset godina da ga nađu. Bože.

_

Ilija, znaš li da si bio moj orijentir? I u romantičnoj i u prijateljskoj ljubavi.

_

Zove me B. neki dan za vrijeme pauze (njegove naravno, ne moje. Ja sam i dalje nezaposlena) i pita me di si? Da di sam. Ne znam B. di bi bila, evo me, timarim konje. U stanu sam di sam bila i kad si otišao na posao. Da di sam. Pobogu.

A kaj radiš? Pa evo, nakon što sam završila treće po redu stajanje u stanu (stajanje, ne hodanje), sad sam se preselila na terasu pa stojim na terasi. Pokušavam ustanoviti da li susjedi u zgradi preko puta imaju kraj prozora lutku ili neku jako čudnu i odanu dadilju.

_

Ilija, sjećaš li se ribnjaka u Tvom dvorištu? U našim Plavnicama, kraj Bjelovara. Još je tamo. Neki ljudi kupili su vaše dvorište, napravili mnogo promjena, ali ribnjak stoji.

_

Zanima me, kako se snalazite vi? Svi vi koji ste otišli. Svi mi koji smo otišli. Ja se osjećam pomalo nedorečeno. Ali sam prekjučer napravila ogroman korak. Izašla sam iz stana i sama popila kavu u gradu. A jučer mi je došla A. u posjetu pa smo na istom mjestu sad zajedno popile kavu. Kad smo sjedale, konobar me pitao – bijela kava bez pjene? Zapamtio je moju narudžbu. Bože, taj čovjek nije svjestan da sam tom gestom postala dorečenija.

_

Ilija, udajem se.

Udajem se za predivnog čovjeka. Udajem se za Čovjeka koji se digao u tri ujutro, došao k meni doma (tad još nismo živjeli zajedno) da mi iščupa mobilni aparatić koji sam nabila u usta da vidim pristaje li mi. A nosila sam ga zadnji put u četvrtom osnovne. Pokazalo se da ne, ne pristaje mi. Udajem se za Čovjeka koji mi je iz Čakovca do Zadra u autobusu nosio obruč jer sam te godine otkrila da vrtnja obruča radi čuda za struk. Udajem se za Čovjeka koji je pristao da udomimo ozlijeđenog goluba. Čovjeka koji je tom golubu napravio kućicu i mini zabavni park; svaki dan ga čistio, liječio i hranio. Za Čovjeka koji je na moj nagovor na more vozio dva psa i opet tog goluba. Pa je tog istog goluba vozio doma s mora jer se ispostavilo da mu ne paše mediteranska klima.

Udajem se za Čovjeka koji je najveći dio svojih dvadesetih posvetio brizi o svojoj mami (razina njege koja je i medicinskim sestrama bila previše). Udajem se za Čovjeka koji je kriomice uzimao mamin auto i gurao ga iz dvorišta pa po ulici da dođe po mene. Čovjeka koji čini sve da prostor u kojem živimo bude divan. Pa makar to uključivalo višestruko premještanje ormara. I kreveta. A nerijetko i krečenje. Udajem se za Čovjeka koji mi, kad me nema, izradi noćni ormarić.

Za Čovjeka koji je svojim tijelom zaštitio moje kad je tata skoro imao frontalni sudar. Udajem se za Čovjeka koji radi najfiniji saft i biskvit na svijetu. Čovjeka koji koristi najmirisniji omekšivač. Čovjeka uz kojeg nijedna serija nije dosadna (pa se desi da ljudima preporučim seriju Kyle XY. Nemojte to gledati.) Za Čovjeka koji je noćima bdio uz Lunu kad je bila teško bolesno štene.

_

Boli ga što me boli i što se mučim. Shvaća – teško je ostati sa svojim mislima u novom gradu. Ali još je gore prepustiti se. Time privremenom dajem dopuštenje da postane stalno. I zaista, možda sam trebala naređenje, gotovo prisilu da počnem razmišljati vedrije. Ali jesam, uistinu jesam.

_

Ilija, da sam ovo pisala prije dva tjedna, žalila bih što Te nema, tugovala bih jer si bio Ovdje samo osam godina. Ali danas neću. Danas ću Ti zahvaliti što si živio. Hvala Ti što si me svojim postojanjem podučio. Da nisi, možda bih Ga previdjela kao što sam previdjela i šaht. Mislila bih da sam premlada. Ne bih znala gledati i u djetinjoj samodostatnosti previdjela bih čudo svog života. Čudo koje me iznenađuje već desetu godinu naše veze. I zacakli mi oči svaki put kad uđe kroz vrata.

_

Ilija, udajem se za čovjeka koji me bez obzira na umor koji osjeća nakon radnog dana, svakodnevno izvede na neku novu lokaciju, da zajedno istražimo novi grad. Našu Loku. Da i kad šećem sama imam uspomene na Nas.

Luna i Čiča

Ponavljaju mi se dva sna. U prvom sanjam kuću na Vojkovoj iz koje smo bili prisiljeni otići. Sanjam da se On i ja noću vraćamo u tu kuću jer nemamo gdje spavati. Šuljamo se od sobe do sobe, tražeći onu čija su vrata otključana. I u svakom me snu On tješi i govori da se ne trebam bojati, da imamo pravo biti u toj sobi. Da su oni ti koji se trebaju sramiti, da su oni neljudi. Iz svakog se sna budim u trzajima. Budim se s osjećajem trećerazrednog građanina.

U drugom snu sanjam njih – bezimena bića. Nekoć, kad sam ih još smatrala ljudima, čak i prijateljima, ta su bića imala divna imena. Ali su ih izgubila. I u svakom im snu želim vratiti imena, no ona to odbijaju. Stide se. Ohrabrujem ih da ih uzmu, ali u mojim su snovima ta bića svjesna da više nisu zaslužila imati imena. Govorim im, iako više ne možete biti prijatelji, još ste uvijek ljudi. Imenujte se. Ali ne žele. Jer znaju što su u stvarnom svijetu. Bezimene kukavice.

Zasigurno je i Kafka susreo takva bića. I iz prvog i iz drugog sna. Jer svevremeni Proces posljedica je takvih susreta. Mora biti.

Objasnit ću kontekst tih snova. Jednom. Ali najprije o Luni i Čiči.

LUNA

Te sam godine ostala kod kuće. Završila sam preddiplomski u Zagrebu i jedino što sam znala je da ne želim nastavljati studij novinarstva i da ne želim više biti u Zagrebu. Trebala mi je godina ničega. U toj godini ničega ipak sam uspjela zaraditi neku siću hostesiranjem, položiti vozački i izravnati zube. Opet. Tu, naizgled, godinu ničega prelomilo je i preusmjerilo jedno divno biće. Moja Luna. Kujica kroz koju je u mom životu zaživjela rečenica zaljubila sam se na prvi pogled, već preko fotografije. Našli su je u polju sa sestricom i donijeli ih u azil. U dijelu prepunom skakutavih štenaca, sjedila je ona. U nevjerici i strahu, u kutu. Mislili smo da je plaha, istraumatizirana. Nismo znali da je smrtno bolesna.

ČIČA

Ušao je na krivi kat i uvjeravao me da je unajmio sobu do moje. Nikako nije htio ili mogao povjerovati da je pogriješio kat, da je soba u koju silom želi ući već iznajmljena. Čovjek srednjih godina, izuzetno sive boje. Bojao se Lune. Rekao je da se boji pasa i da se psi boje njega. Nikad ga pas nije napao, objašnjava, naprosto psima na paše njegova energija. Stajali smo u hodniku pred sobama. Luna i on nervozno su se pogledavali. Bili smo sami u cijeloj kući. Luna, Čiča i ja. Nakon što ga je vlasnik telefonski uputio na pravi kat, zatvorila sam se u svoju sobu i osluškujući pratila njegov hod. Iako je njegova soba bila kat iznad i imala je pripadajuću kuhinju, ulazio je u našu kuhinju, predsoblje, kupatilo. Svakih sat vremena. Nešto je tražio. Žalila sam ga dugo. Ali sad znam da je njegovim dolaskom cijela kuća na Vojkovoj postala turobnija.

LUNA

Luna i njena sestrica oboljele su od pasje kuge. Luna je preživjela, seka nije. Dva mjeseca budili smo se svakih pola sata, njegovali je i čistili užase koje je njeno tijelo izbacivalo. Borila se za život. Ali ne radi sebe. Borila se radi mene.

Nakon što je ozdravila, Luna je od bespomoćnog i bolesnog šteneta postala samopouzdana vragolanka. Od klasičnih krađa papuča, demoliranja, glodanja vratiju, kasnih noćnih izleta do lajanja na ljude koji u njenoj prisutnosti jedu. Jednom je u znak protesta (dok sam hostesirala do dva ujutro), provalila u kotlovnicu u kojoj držimo cipele i ispremiješala svu obuću. Ništa nije oštetila, ali je sve rasparila. Štiklu stavila k tenisici, natikaču k čizmi, klompu k balerinki. Žena si je stvarno dala truda. Sve što je propustila u prva tri mjeseca života, višestruko je nadoknadila u ostatku godine. Do ljeta.

Imala je tek navršenih godinu dana kad smo došle na more, kad se tata teško razbolio i kad su se mama i on morali vratiti u Čakovec. Ja sam zbog inih razloga bila prisiljena ostati sama na moru. U našem Gaju. U našoj kućici. Sred ničega. Sama s Lunom.

LUNA I ČIČA I

Često nas je ignorirao u razgovoru jer nismo Slovenci, ali iz prkosa sam se nametnula. A ego mi je najpozorniji i najgladniji kad se priča o stvarima iz moje struke. I u redu. Međusobno smo se prihvatili. Više iz sažaljenja. Slavili smo Novu godinu zajedno, vozili ga ako je bilo potrebno. Slušali njegove priče. Željeli smo mu pomoći. I Luna je prihvatila njegovo postojanje. Čak mu se počela i veseliti. Sve do jedne večeri kad ju je lupio auto. Uobičajenim putem vodili smo je u šetnju i pustili je s povodca da obavi u miru nuždu. Luna je pas koji je naučio hodati uz nogu i reagirati na svako upozorenje. Te smo večeri pogriješili i pustili je prerano. Nismo vidjeli da s druge strane ceste hoda Čiča s nekim prijateljem. Luna ga je spazila, poveselila mu se i potrčala prema njemu. Auto ju je lupio i odbio, ošamućeno je nastavila hodati. Bila je fizički dobro, ali smo i ona i mi bili u velikom šoku. Otkucaji srca unormalili su nam se tek nakon dva dana, ali srećom završilo je bolje no što je moglo. Osim Lunina odnosa s Čičom. Vidio je udarac, nju kako tetura, nas kako prestravljeno zazivamo Lunino ime. Vidio nas je, ali je prošao pored kao da nas ne zna. I Luna je to zapamtila.

LUNA I ČIČA II

Nakon što se oporavila od pasje kuge, Luna se nijednom više nije uneredila u kući. Nije mogla biti u istom prostoru u kojem su izlučevine. Ni trenutak. Prljavština joj je smetala, željela je biti zdrava i u čistom. Iako se nakon bolesti povragolila, u nečisto nije zalazila, nečisto nije stvarala i u nečistom nije željela boraviti. Nije voljela Čiču nakon što ju je udario auto. Iako je tad imala već tri godine, nije zaboravila svoju bolest i mene u trenucima tatine bolesti. I nije mogla razumjeti zašto je Čiča nakon udarca samo prošao kraj nas. Znala bih je uloviti kako gleda u njega. Gleda i ne razumije. Gleda i ne razumije zašto je taj čovjek s kojim je dijelila isti prostor tako tup. Zašto hoda u gaćama na kojima se vide mrlje od fekalija. Zašto se on boji nje, a ne ona njega?

LUNA

Tog ljeta, kad je imala godinu dana, Luna je naglo prestala gristi namještaj, žvakati cipele, cviliti ako je ne povedem sa sobom u kupatilo i lajati na mene ako jedem u njenom društvu. Tog je ljeta, u tjedan dana, iz ludog šteneta odrasla u moju prijateljicu i zaštitnicu. Maminim i tatinim odlaskom prisjetila se svoje bolesti i osjetila moju bol. Znala je da mi je potrebna. Kao što je ona trebala mene, tako je osjetila da sad ja zaista trebam nju. Tog je dana, kad su mama i tata sjeli u auto i otišli na liječenje, Luna sjela kraj mene. I ostala sjediti do danas.