U tri sata iza ponoći trebao je stići autobus u Maribor. Teta V. dolazi iz Amerike.

Razmišljali smo kad da krenemo. Krenemo li u jedan, vozit ćemo umorni, krenemo li oko deset, dugo ćemo čekati. Odlučili smo ipak krenuti u deset i prošetati gradom. Parkirali smo na kolodvoru.

Tri dana prije odlaska u Maribor doživjela sam Slom. Navala boli bila je toliko jaka i kontinuirana da je ni bujica suza nije mogla osloboditi. Prvi put u životu morala sam povraćati da rasteretim tijelo i psihu. Osjetila sam neku vrstu satisfakcije u tom činu autodestruktivnosti –  holivudsko teatralnu vrstu. Onu koju samo promatraš. I zaista. Sjećam se sebe i tog trenutka. Promatrala sam lik koji sam glumila.

To mi se nije dogodilo prvi put.

Kad bi nakon druženja moji roditelji ispraćali goste, ja bih uživala u najboljem dijelu večeri. Kuhinja, hrana i ja ostali bismo sami. Katarzično. Meni neobjašnjivo, ali okus hrane nakon što gosti odu bio je kao okus vode koja odstoji više sati. Slađi, puniji, finiji. No te subote pažnju mi nije privukla hrana, već napola ispijene čaše vina. Imala sam jedanaest godina kad sam naslonjena na kuhinjski pult ispila prvu, a zatim i drugu polupraznu čašu.

Ne, ovo nije priča o tome kako sam se propila, već o mom prvom gledanju sebe kao lika. Bila sam lik nesretne osobe koji alkoholom ublažava tugu. Ja, naravno, nisam bila tužna, već sam kao pomalo ekscentrično i uživljeno dijete – oponašala.

Oponašanje scena iz filmova nije me čudilo, no promatranje i promišljanje o sebi kao liku – u trenutku događanja – jest.

Srećom, jedno me predavanje spriječilo u samodijagnosticiranju bipolarnog poremećaja i postavljanju Jacquesove prošlogodišnje pjesme s Eurosonga kao ringtona. Doživjela sam ‘aha’ trenutak. Ukratko: prihvaćena i često korištena teorija jednog ne-sjećam-mu-se-imena-i-lijena-sam-pogledati-u-notez sociologa, ljudski život objašnjava kao niz slika, predodžbi koje imamo o svijetu i sebi. Živimo prema slici koju smo stvorili, odnosno prema slici koja nam je nametnuta. Zamišljamo je, poistovjećujemo se s njom, tražimo je. Primjerice, općepoznati simboli Francuske su Eiffelov toranj, vino, sir, beretka, Versailles. Većina turista želi doživjeti upravo/samo to. Putuju s namjerom da verificiraju već stvorenu sliku, da potvrde predodžbu.

No što kada pronađu poznato u nepoznatom? Što kada se popnu na Eiffelov toranj, utaže glad sirevima i kroasanima, a žeđ vinom? Prestaju tragati?

Zar smo zaista svi oduševljeni istim stvarima? Zašto nam je dovoljno fotografirati se ispred Eiffelovog tornja da stavimo kvačicu i uputimo se u Toscanu i njene vinograde?

Jer živimo repliku. Masovni mediji učinili su repliku stvarnijom od originala. Nerijetki su primjeri turista kojima je Disneyland više dočarao i približio Pariz, nego sam Pariz. Filmovi, časopisi, društvene mreže nisu, kao knjige, samo zagolicali našu maštu, već su u našim glavama stvorili paralelne svjetove. I u svakom se od njih možemo zamisliti, svaki od njih možemo osjetiti. I za svakim tugujemo ako u njemu ne živimo. Osjećamo nostalgiju za nepojedenom hranom, za neposjećenim gradovima.

Osjećamo nostalgiju za neproživljenim trenucima.

Dvadeset i šest mi je godina, na prvoj sam godini doktorata u Ljubljani. Nakon odslušanih predavanja, vratila sam se kući. Pripremam ispit, tražim posao (o užasima traženja posla pisat ću u sljedećem blogu). I suočavam se sa svakodnevnim naletima tjeskobe. Oprečnost instagram života i hrvatske realnosti u meni je prouzrokovala tugu, nervozu, frustraciju. No najteže mi je nositi se s osjećajem potraćenosti.

Jesam li dosad trebala proputovati veći dio svijeta? Tek tražim posao, nisam li već trebala dobiti promaknuće? Ili sam trebala otići na Erasmus u Amsterdam? Trebala sam već  živjeti u New Yorku. Ako želim preživjeti, moram sama stvoriti biznis. Trebam li na ljeto ‘piti margaritu pod meksičkim nebom’? Posjetiti brojne festivale? Svaki od ovih scenarija toliko mi je stvaran, a moj lik u njima tako živ.

Nisam mogla prepoznati sebe u trenutku povraćanja, morala sam se odmaknuti. Morala sam na sebe i na svoj život gledati kao na jedan od, sad nepoželjnih, scenarija.

Centar Maribora bio je prepun pripitih studenata. Razgovori na španjolskom, slovenskom i hrvatskom pokrenuli su u meni val adrenalina pa val nostalgije. Jesu li moji studentski dani zaista već završili? Jesam li iskoristila sve što su mi nudili?

Pojeli smo pizzu i sjeli na terasu jednog puba. Promatrala sam društvo koje je sjedilo za stolom do nas. Neupadljiva izgleda, pričali su jezikom koji razumijem. Ali šarm drugog grada, meni dotad nepoznatog, dodijelio im je uloge pariških studenata koji sjede u kavani i pokreću revoluciju. Studenti su u mojoj glavi bili Francuzi jer slovenski studenti nisu dio mainstrema. Pronašla sam poznato u nepoznatom i čeznula za tim.

Bojala sam se da ću propustiti svjetove koje sam gledala, o kojima sam slušala. Bojala sam se da ću propustiti život.

Vratili smo se na kolodvor. Ušli smo u tri kriva autobusa u strahu da je teta V. zaspala. Isprobavali smo jeku čekaonice i pritom probudili putnike koji su zaspali čekajući prijevoz (nismo ih vidjeli). Smijali smo se toliko glupim forama, radili filtere od papira. Ništa ni s čim nisam povezivala. Naprosto sam bila sretna.

Jer putovanje ne treba biti glasno i predodređeno; sasvim tiho i intimno može u tebi nešto pokrenuti. Prepoznala sam nepoznato u poznatom. Čovjek kraj mene bespogovorno je sa mnom probdio noć.

Autobus je stigao na vrijeme. Teta V. sjela je u auto i rekla: „Amerika je, djeco moja, jedan veliki scam.“

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: