„Kolica u dućanima trostruko su veća. To su, djeco moja, redovi i redovi hrane. Ne! To nije hrana, to je smeće! I svi napune kolica do samog vrha. Na blagajni te prodavačica pita kako si, a zuri u strop. Staze za pješake i bicikliste ne postoje! Djeco moja pa oni se voze u šetnju! Jedino lijepo na Floridi je On. I plaže. I papaja! Najela sam se papaje za cijeli život.“  Teta V.

Košulju sam speglala u srijedu. U srijedu sam pripremila i svoj životopis, kopirala potvrdu o diplomiranju, prebrisala cipele i kupila najlonke. Dva dana ranije stigao je jedan odgovor – pohvalila me, rekla da me želi upoznati i da dođem u petak u 12 na razgovor. U četvrtak navečer dobila sam menstruaciju. Otkad mi je ozlijeđena kičma, menstrualni bolovi postali su nesnosni. No adrenalin je, ovaj put, nadjačao bolove. U petak smo se probudili rano, doručkovali, spremili se i krenuli. U sat i pol vožnje isplanirali smo preseljenje u Zagreb. Ili da se ipak vozim na posao? Teško ćemo pronaći stan u kojem smijemo boraviti s dva psa. Vidjet ćemo. Od koje ću plaće moći kupiti novi laptop? Parkirali smo ispred Fakulteta točno u 11, popili kavu i zapalili.

U pola 12 smo moja kičma, moja menstruacija, moj dečko i ja sjeli na klupu ispred kabineta. U Pola jedan otišla sam se raspitati na portu. Živac u kičmi opet mi se upalio, bol i adrenalin borili su se. U Jedan sam joj poslala mail. Popila sam prvu tabletu. U Tri sam zamolila tajnicu da je nazove, nije se javila. Popila sam drugu tabletu. Ne mogu više sjediti, ne mogu ni stajati. Promatram studente, oni promatraju mene. Predavanje, a sad i vježbe, završili su.

U Pola Četiri bilo je jasno – zaboravila je na mene. Adrenalin je nestao. Ostala je bol. Ali koja?

„Lijepo mi je u Švedskoj, stvarno je. Samo mi fali da ponekad popijem kavu s nekim. Oni tu ne piju kavu.“ S.

Podigla sam potvrdu o nekažnjavanju i potvrdu s mirovinskog. Poslala poštom. Natječaj je bio namješten.

Svaki vikend idem doma. Više nas je pa zajedno putujemo. Graz je blizu. Znam da sam tek u dvadesetima, ali vjeruj mi, brzo to prođe. Isplatit će se, uživat ćeš u bezbrižnoj mirovini.“ H.

Stol u uredu okrenuo je prema prozorima da vidi grad. Stol u uredu okrenuo je tako da me tokom cijelog razgovora zasljepljivala bijela svjetlost. Škiljila sam kao da preispitujem i sumnjam u svaku njegovu riječ. Frajer je pojava. Stvarno jest. Voli pričati – o sebi.

Razgovor je trajao sat i deset minuta. Deset minuta bilo je mojih (u to je uključena vožnja liftom, ulazak, izlazak, vožnja liftom). Požalila sam što nisam prihvatila kavu ili čašu vode. Brada mu se smiješno pomiče dok priča. Ured je baš dug. Stolica je relativno udobna. Lesnina ili Ikea? Nadam se da je Brane pronašao parking. Na putu prema Zagrebu pregrijao nam se kotač. Stali smo na benzinskoj da ga zalijemo vodom. Pričekali smo desetak minuta – da je htio eksplodirati, eksplodirao bi – i požurili prema Zagrebu. Nadam se da su Brane i kotač dobro.

Već je osijedio ili se farba? Ništa me ne pita. Zar ga ne zanima moj dosadašnji rad? Vizionar. Politiku firme temelji na ravnopravnosti. „Želimo manjine, želimo žene, želimo jednog čovjeka koji će ‘hendlati’ dvije funkcije. Ili tri. To bi, zapravo, bilo jako poželjno.“ Jesi li možda uz copywriting upućena u grafički dizajn? Nisi? Hm. Dobro. CV je zaista impresivan, posao je tvoj – gotovo sigurno! Čujemo se u srijedu, nakon prvog maja. Lijepo ga proslavi!“  O plaći nije bilo govora.

Prošla su dva tjedna. Zaboravio je javiti. Uzeli su prije tjedan dana na probni rok jednog dečka. „Kaže da je dobar i u copywritingu i u dizajnu. To je jedini razlog.“

„Jedino me strah da se mojima nešto ne desi, a mene nema.“ Daleko je Australija. Trebali bi mi dani da stignem. I.

Podigla sam potvrdu o nekažnjavanju i potvrdu s mirovinskog. Poslala poštom. Natječaj je bio namješten.

„Djeco, nejdite u Ameriku. Iscijedit će posljednju kap krvi iz vas. Ostanite u Europi. Europa je stara dama.“ Teta V.

Teško je. Stvarno jest. Obeshrabrujuće, demoralizirajuće, ponižavajuće. Bolno. Želim raditi. Trebam raditi. A ne daju mi. Kada je posao postao privilegija? Slušaš, suosjećaš, trudiš se razumjeti, ali tek kad osjetiš na svom želucu shvatiš – to je to. To je stvarnost države u kojoj živim. Nisam ju razumjela prije, sad ju razumijem. U svim njenim oblicima i užasima. S dvadeset i šest godina moj unutarnji glas ima sve manje utješnih riječi.

Zašto se slike na fejsu i riječi ne podudaraju s Tvojim tonom glasa preko telefona? Razumijem, prisiljen si bio otići. Ja sam ostala, želiš dokazati uspjeh, potvrditi ispravnost odluke. Ali, molim Te, nemoj. Reci iskreno kako Ti je. Da znam, da se pripremim. Ako i ja odem, da se ne razočaram i vratim. Molim Te prijatelju, pomozi mi. Nemoj svojim pričama o ljepotama i novcima hraniti moju bol, a zavaravati svoju. Znam da si tužan, znam da Ti fali obitelj. Znam da Ti falimo mi. Pomozimo si. Budimo si, prijatelju, utjeha. Nije naša krivica.

Stigli smo, već se danilo. Nakon što smo odvezli tetu V. njenoj kući, došli smo i mi svojoj. S terase sam čula lupanje čupavih repova po vratima i nestrpljivo grebanje. Luna i Ari znali su da smo se vratili. Mama je u polusnu potvrdila „doma ste“. Sjeli smo na terasu, zapalili i promatrali praznu ulicu. Doma smo. Do kad?

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: