Sjetim ga se često. Bila sam dijete, On je plakao kao dijete. Iskreno, nemoćno, željno pažnje. Stajali smo ispred staračkog doma, a On je sjedio na klupi – bjelovarski čiča Goriot. Godinu dana nitko ga nije posjetio. Ima djecu, kaže sestra, imovinu je podijelio, ostao je sam. Svaki dio njegova tijela, svaki komad njegove odjeće želi ispričati priču. Ali plač ne dozvoljava. Možda kad se umori. Možda se tad riječi izbore i progovore.

Zabunom smo došle, nismo znale – u potrazi za partijem, prošle smo godine zalutale na brucošijadu ‘Biotehniške fakultete’. „Ti mi izgledaš kao da studiraš mikrobiologiju“. Zašto pobogu? Odakle tako specifična pretpostavka? „Onda kemiju.“ Zašto je toliko siguran da je moj studij prirodoslovne naravi? Čovjek uperi prstom prema natpisu na kojem piše „Brucošijada“. Aha. „Koliko imaš godina?“ Dvadeset i pet. „Izgledaš mlađe, kao da imaš 22.“ Reče-tridesetogodišnjak-koji-je-u-subotu–navečer-na-brucošijadi. I tad me lupilo, snažno. Još sam nedavno komplimentom smatrala opasku da izgledam starije, sad sam cvala jer izgledam mlađe – tri godine. A onda sam se odjednom osjetila staro. Već mi je dvadeset i pet. Koliko nostalgije može zjapiti iz tri godine.

„To ti je zlatna verzija studentskog doma. Samo što sve aktivnosti moraju biti raspoređene kroz dan, između ‘power napova’. Jedu, idu na kavu, druže se, idu na izlete, idu na predstave, predstave dolaze k njima, jedu, ljubuju.“ Ljubuju? „Mirjam moja, mama je u tri popodne išla djedu u posjet i čula šuškanje plahti i ljubakanje sa susjednog kreveta. Djedov cimer imao je redovitu posebnu gošću. A i sam djed ima simpatiju, odnosno simpatije. Otkad je u domu, živnuo je. Druži se sa svojim ‘dečkima’, ‘curama’. Posjećujemo ga nekoliko puta tjedno, vikendom ga vodimo na ručak. Puno se smije otkad je u domu. Dok je bio kod nas osjećao  se – staro.“

„Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“. Tu sam rečenicu prvi puta pročitala na prijateljičinoj rođendanskoj čestitki (retrospektivno – kako morbidno). Visjela je iznad njenog radnog stola pričvršćena pribadačom. Bile smo treći razred osnovne škole. Drugi put odjekivala je hodnicima srednje škole.  Saznali smo da je profesorica matematike morala otići i da nemamo zadnji sat. Trčali smo niz stepenice prema izlazu kad se profesorica biologije nagnula preko rukohvata i viknula „od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“. Čuli smo, ali već smo bili u prizemlju.

Nije svjesna, ali diže ruku. Svaki put kad netko prođe pored otvorenih vratiju njene domske sobe, ona podigne ruku i pruža je. Kako onda nije svjesna?

„Ma kakva srednja škola, studentski dani su DANI. Iskoristi ih! E to je bio život!“ Gledam ga, slušam i upijam. Želim zapamtiti. Ovi dani nisu samo dani, to su Dani. Ako ih ne iskoristim, nema povratka. Sad se stvaraju uspomene. Strašno! Znači li to da diploma označava kraj mladosti, ludosti, entuzijazma? Označava li diploma kraj života? Volim svoje djetinjstvo, neke dane više, neke manje. Obožavam i svoje srednjoškolske dane. Ali trajali su s razlogom četiri godine. Studentski dani? Divni dani! Raznoliki, šaroliki, lijepi, bolno lijepi, bolni. Ali pomisao da se vratim u te dane neprirodna mi je i strana! Pomisao da ponovno živim s dvadeset docimera i s deset njih dijelim tuš više ne zvuči avanturistički. Zvuči samo gadno. Osjećam se živo! Ali drugačije. Veselim se životu. S nostalgijom se prisjećam prošlih dana, ali s radošću iščekujem nadolazeće. (Dok nisam u PMS-u, onda je sve crnilo i magla.) „Ma sve nakon tridesete ti je nizbrdica.“ Lažeš! Nemoj mi to govoriti! Zašto mi to govoriš?

„Svake godine u desetom mjesecu, kruzerom putujemo od Italije do Japana. Tura umirovljenika. Prošle su nas godine skoro zaboravili! Htio je kupiti oslikanu šalicu s motivom zmaja! I nema majci! Mora i mora! Gledam panično na sat, kasnimo, ali on ne odustaje! Koljeno ga boli, hrskavicu nema, ali trčkara od štanda do štanda. I pritom se vražje smije! Jedva smo stigli. Kupio je šalicu. Smijala sam se i ja. Kasnije. Ali neće mu biti smiješno ako dogodine proba izvesti istu vragoliju s umjetnim kukom.“

Ako nam dopustite, bit ćemo sretni. I na kauču s trideset i na kruzeru s osamdeset. Bili smo sretni u školskoj klupi, bit ćemo sretni i u onoj uredskoj. Ako nam dopustite. Ako nam dopustite, bit ćemo i dalje lijepi. Bit ćemo lijepi sa šezdeset kao što smo bili i s dvadeset. Drugačiji, ali lijepi. Bit ćemo još zanimljiviji i još smješniji. Bit ćemo pametniji i obrazovaniji. Željet ćemo puno toga reći, još više čuti. Ako nam dopustite, bit ćemo stari. Molim vas, osvijestite i shvatite da živimo i činimo kulturu perverzne mladosti. Jer tek ćemo tada sa pedeset smjeti imati lica pedesetogodišnjaka, a ne lica poput bebine guze. Imat ćemo sretna lica. Ako nam dopustite, starenje će biti potvrda života, a ne izdaja.

„Starost je teška, neprivlačna, neugodna. Ljudi je se plaše, ne žele čak ni biti okruženi njome. Gotovo misle da je zarazna. Mi smo više botaničarke, nego sestre. Oni su naše biljčice.  Pogledi su im uglavnom prazni. Ali, zanimljivo, fokusirano prazni. Oni ostavljeni prvi odu. Fokusirani su na svoju starost i na svoju bol.“

Nemoj mi amerikanizirati životne etape. Život je red, ali i nered. Ne pokušavaj me denaturalizirati. Ne usađuj mi strah od starenja. Pričaj mi o tom divnom iskustvu. A kad dođe vrijeme, ne ostavljaj me. Bez obzira hoću li kraj dočekati na kruzeru, u staračkom domu ili u kući u kojoj sam rođena.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: