Jedan je američki komičar u jednom američkom showu ispričao voditelju kako je zapeo u prometu prije par dana kad su na radiju pustili pjesmu Sweet Home Alabama, pjesmu brojnih generacija. Počeli su navirati, pomalo univerzalni, simboli mladosti – prva ljubav, prva pijanka, gitara, ajde dodajmo opisu i plažu i vatru. Ali prije no što su se simboli stigli pretvoriti u sjećanja i prizvati sliku mladosti, komičar je posegnuo za mobitelom i 9gagom. U drugoj polovici pjesme ipak je spustio mobitel. Bilo je teško, oči se jesu zacaklile, ali prepustio se i dopustio pjesmi i sjećanjima da ga prožmu.
—
„Velim ti! Vi ne znate uživati! Vi ne znate što je prava sreća! To što smo mi sve radili, koje smo sve igre izmišljali. Kol’ke smo batine pokupili, ali smo opet isto radili. Svake smo ljetne večeri nešto pekli. Nisu to uvijek bile kobasice! Krumpir je često bio. Ali fin kao kobasica!“
—
„Vi ne znate uživati!“
—
Ma nemojte! Vi, meni hedonistici, govorite da ne znam što je sreća? Meni se doslovno pozadina svijeta (ne, života!) zamagli kad na stol dođe fokus – hrana! Tata i ja smo se, gospodine moj, utrkivali od Varaždina do Čakovca tko će prije stići doma da ugrabi zadnji komad pohanog mesa od nedjeljnog ručka! Ja cijenim hranu! Ja volim hranu! Hrana me pokreće! Doslovno i preneseno. O igrama da ne govorim! Čakovečki Jug i mi, djeca, oživjeli smo junake Pavlove ulice.
—
Ali zašto imate tu potrebu? Pitam, mada ćemo je vjerojatno imati i sami. Zaboga, još se Platon žalio na atensku mladež. Razumijem, glorifikacija mladosti olakšava možda ne tako uspješnu sadašnjicu. (Sreća je ili prošlost ili budućnost?) Neke stvari, naravno, jesu bile bolje. Razumijem, mladost se često koristi kao međugeneracijsko razlikovno sredstvo – prirodan generacijski jaz umjetno predstavljen i interpretiran. Ali zašto smo postali tako dobri u prizivanju nostalgije, a tako loši u suočavnju s njenim često popratnim dijelom – tugom? Zašto pristajemo na fizički napor pa i bol tokom treninga, ali odgađamo osjećaj tuge? I za jedno i drugo potrebna je volja, potrebna je odluka. I jedno i drugo kad završi donosi osjećaj satisfakcije i olakšanja. Zašto smo se toliko udaljili od sebe samih? Zar smo zaista toliko naivni i mislimo da će 9gag nepovratno uništiti osjećaj tuge? Bojimo li se toliko tuge da smo se počeli bojati i vlastitog društva? Koliko nas može prije spavanja ostati sa sobom i sa svojim mislima? A koliko nas to odgađa i poseže za mobitelom? Zašto se, umjesto da vrednujemo tuđe živote i izazivamo međugeneracijsku zavist, međusobno ne podučimo i naučimo suočiti s tugom?
—
„Iskreno? Vjerojatno nije podijelila tvoj blog jer ne pišeš o pozitivnim stvarima koje ljudima odvraćaju pozornost od svakidašnjih briga. Nije tvoj blog depresivan, ali ne govori o tome kako svoju sreću stvaraš (isključivo) sam i kako je tvoj život posljedica (samo) tvojih misli. Za nju tvoj blog nema taj ‘Petar Pan i Zvončica efekt’.“
—
Ali ne shvaća li ta gospođa da smo postali kultura distrakcije i da ona uvelike potpomaže njezinu očuvanju? Neću izaći na ispit u ponedjeljak pa, eto, da naučeno ne propadne: čuveni sociolog Theodor Adorno, rođen početkom 20. stoljeća, predvidio je upravo to. Distrakciju od stvarnih, egzistencijalnih problema. Što bolje odvraća pozornost izrabljenim, potplaćenim radnicima od mainstreama? Tvorničko proizvođenje (štancanje!) pjesama, filmova, serija, igrica. Predvidljivo i utješno. Bez pobune, bez pitanja. Kao i život koji nam nameću.
Uloga takvog komercijalnog mainstreama (kojem Adorno zamjera i dehumanizaciju te izostanak umjetničkog i kulturalnog apsekta) podrška je ovoj vrsti beskrupuloznog kapitalizma. Svaljivanje (cjelokupne) odgovornosti na pojedinca kao na jedinog kovača vlastite sreće, je win -win situacija za nadležne organe. Jer zašto bismo krivili njih ako nas vlastiti sugrađani uvjeravaju da nam je ‘u životu onak kak’ si složimo’?
—
Zašto je tako malo ljudi ugasilo auto u petak u pet sati popodne?
—
Nazvala sam je da joj kažem da bih je voljela doći posjetiti, ali ne znam hoću li moći jer je njegova mama jako bolesna. Pitanje je hoće li preživjeti. Ne dolazi u obzir da ga ostavim samog. Rekla sam joj da sam tužna. Tužna sam. Moja je rečenica u njoj izazvala nelagodu i zamor. Kao da tražim ispriku. Kao da je nečija bolest i tuga koja dolazi s njom – opravdanje. Brzo je promijenila temu. Njena je nelagoda sad u meni izazvala nelagodu. Jesam li je uvrijedila?
—
Prekinuli su. Došla je do točke u kojoj je bilo ključno donijeti odluku: nadati se pomirbi ili odlučiti preboljeti – svjesno dopustiti boli da zagospodari svim aspektima njenog života.
Ne želi je pitati kako je. Zna da su prekinuli, ali osjeća da bi pitanje bilo narušavanje njene intime.
Živimo u eri voajerstva (više je i ne doživljavamo takvom, smatramo je naprosto životom) – zašto ne osjećamo nelagodu kada doslovno gledamo tuđe donje rublje, ali se preznojavamo kada je netko tužan? Zašto je tuga intima, a fotografija djeteta iz rodilišta nije? Tuga kao da je postala velika nužda. Kroz sve prolazi, nitko o tome ne priča. Osim s doktorom, a i tad s nelagodom. Neoslobođena tuga dovodi do depresije, jednako kao što neredovita stolica dovodi do zapletaja crijeva. Na internetu je više članaka o depresiji i šljivama kao prirodnom diuretiku, nego o tom temeljnom ljudskom osjećaju.
—
Blokiramo li svjesno osjećaj tuge zbog vlastite pasivnosti ili pak zbog spomenutih usađenih društvenih normi? Jer trening psihe nije samo ponavljanje pozitivnih mantri, trening psihe je i suočavanje. Sa sobom, a onda i s drugima. Suočavanje može biti bolno, ali samo ona bol s kojom smo se suočili je prolazna. Samo svjestan čovjek je slobodan čovjek.
—
Boje li se nadležni da bi suočavanje s tugom ugasilo (pre)više automobila na ulicama gradova diljem Hrvatske? U petak. U pet popodne.
Demide 