Izgleda li ovako Tvoje skrovište? Ti sakrivena, a pogled čist i gol. Kada zamišljam paralelni svijet koji si stvorila u svojim snovima i gradove koje tamo posjećuješ, ovako vidim Tvoje utočište. Toplo i okruženo knjigama.
Pomisao da kad zaspiš odlaziš u svijet koji si godinama gradila, čudesna je. Pomisao da si u tom paralelnom svijetu snova stvorila svoje gradove, zastrašujuća je i divna. Kad pred san biraš u koji ćeš grad noćas otići, nadaš li se da ćemo se možda sresti?
Teško je verbalizirati tu našu sposobnost ne samo zamišljanja, već i življenja u paralelnim svjetovima. Noćnim i dnevnim. Ne želim previše otkrivati, proglasit će nas luđakinjama. Ali ne samo zato. Ne želim previše otkrivati jer je to samo Naše.
—
Grozna sam, znam, oprosti. Važno mi je da znaš da nisam zaboravila na Tebe i na Datum, zaboravila sam, naprosto, koji je dan, tjedan. Smela sam se. Dopusti da objasnim. Nabrojat ću neke razloge, javnosti primjerene. Pročitaj ih.
—
RAZLOG PRVI
U tjedan dana imali smo dvije poplave. I to ne bilo kakve, već one gdje se kanalizacija sa svim popratnim sadržajima digne. Plus moj ispit. E da. Moj ispit.
RAZLOG DRUGI
Promatrala sam je danima. Inače smirena i staložena, sada je izdisala zabrinutost i nervozu. Ili možda moju-toliko-puta-spominjanu tugu? Ispitivala sam je, pomalo provocirala. Reci mi! Bojiš li se? Znam da si uzbuđena, ali bojiš li se? Mama, jesi li tužna? Znam da imaš planove, ali jesi li tužna? Večeras zadnji puta biramo odjeću. Večeras zadnji puta stavljaš viklere. Večeras zadnji puta navijaš budilicu. Jer! Sutra posljednji put ulaziš u razred. Posljednji put otvaraš, sad već elektronički imenik (eto dočekala si i to), posljednji put kupuješ klipić od tete Piroške, posljednji put uzimaš kredu u ruke, posljednji put čuješ školsko zvono. Sutra posljednji put izlaziš iz razreda.
Mama. Sutra odlaziš u mirovinu. Bojiš li se?
Došli smo po Nju pred školu. Čekala nas je nasmijana, s buketima i bombonijerama u rukama. Puna priča. Održali su joj govore, zahvalili joj, raznježili je. Pričala je kao prvašić nakon prvog dana škole. I tad sam shvatila. Nije mama ta koja je bila tužna i zabrinuta. Ja sam bila.
Mama je bila dirnuta i sretna. Sretna jer ispunjena odlazi u mirovinu. Sretna jer je umirovila profesoricu u sebi, ali ne i đaka u sebi. Đak u njoj i dalje je željan.
Nestrpljiva je! Uzbuđena jer će moći više čitati, putovati, pisati, čistiti, putovati, čistiti, čitati, ići na koncerte i predstave, čitati, PISATI. I, naravno, biti na moru do prve jače bure.
Otišli smo na kavu/pivu proslaviti. Na povratku nam se pokvario auto. Stražnji lijevi kotač odlučio je prestati se okretati.
RAZLOG TREĆI
Naravno da je to bilo u tri popodne, naravno da je to bilo na najprometnijoj cesti i naravno da smo auto stigli parkirati jedino pred najprometnijom pekarom koja nema parkiralište već, kako oni to vole naglašavati, zaustavni prostor.
Nije auto kriv. Krivi smo mi jer nismo na vrijeme uložili u njega i neke dijelove zamijenili. Besparica, jebiga. Jednostavnije je bilo zvati vučnu službu i nadrndanog vozača koji pred još nadrndanijim kupcima pokušava preparkirati auto na to vučno čudo. Naravno, uz popratne sočne psovke. Put do mehaničara trajao je tri minute (dvije ulice), put do mehaničara naplatio nam je sto kuna. Eto. Mehaničar, na početku ljubazan i pun razumijevanja, mijenja stav nakon što mu Brane objašnava da smo dijelove već kupili i da ne treba naručivati nove. (Kupili smo ih prije kvara jer smo dobili popust, a majstor je s tom trgovinom u nekoj zavadi.) Čekamo tjedan dana, odlazimo vidjeti što je s autom. Popravljen je i parkiran stoji već tri dana, ali je majstor, eto, zaboravio javiti.
RAZLOG ČETVRTI
Dan nakon što nam se pokvario auto, neplanirano sam se (od muke) malo opila. Bila je I tekma koja je začudo prošla bez rasističkih i Bog-i-Hrvati komentara. Dobro društvo, kokice i vino. S obzirom da sam zadnji puta pila u drugom mjesecu, nije mi puno trebalo da me lupi. I baš kad sam bila u najblaženijem stanju, zove me mama. Mora na hitnu, upalilo joj se stopalo. (Kak’ ti se može upaliti stopalo?!)
Posuđujemo auto, vozimo je na hitnu. Brane vozi, a ja sam samo pripita (ok, pijana). Ulazim s mamom u ambulantu, prekrivam usta kapuljačom, izbjegavam eye contact s doktoricom i medicinskim tehničarom. Naravno da su oboje mamini bivši učenici. Kada je postalo preneugodno pričati u kapuljaču i gledati u pod, obznanila sam kao najokorjeliji navijač – bila sam na tekmi! Instant razumijevanje i pogled podrške.
Sve-skupa-zajedno trajalo je do četiri ujutro. U međuvremenu su me mama i Brane ciklično slali na zrak jer ih od smrada peku oči (popila sam tri gemišta pobogu)i vikali na mene jer mamu vrtim u kolicima i kod svakog zavoja dovodim njeno upaljeno stopalo u još veću opasnost, pjevam, a sjedimo kraj intenzivne i imam cravingse, a pekara u bolnici je zatvorena. U tri ujutro predložila sam da igramo „Kaladont“. Bilo (mi) je urnebesno. Ne sjećam se točno što, ali bilo je urnebesno.
U pola pet smo došli doma. U pola pet sam se otrijeznila.
—
Prije dvije godine, kad si se udavala, napisala sam ti: Divila sam se Tvojim crtežima vila, Tvojim mirnim i elegantnim pokretima, krasopisu kojim si ispisivala dnevnike. Divila sam se Tvojim barbikama koje su uvijek bile tako očuvane. U Tvojim su mi rukama sve stvari izgledale ljepše i nježnije. Napisala sam i da Ti i ja činimo jedan mali univerzum u kojem su naše osobnosti uvijek slobodne. Napisala sam i da će Tvoja dječica biti najsretnija na svijetu jer je njihova mama vila.
Sestro moja, oprosti što smo zaboravili Tvoj rođendan u godini kad su ta dva čuda zaživjela. U godini kad su dobila mamu koja će im osim ovog svijeta pokazati brojne druge svjetove. Mamu koja će njihovu čudnovatost poticati i njegovati. Mamu zbog koje će jednog dana i sama stvarati svoje svjetove i u njima graditi svoje gradove! U godini kad su dva čuda dobila mamu vilu.
Sretan Ti rođendan!
Demide 