Sjedila sam u dnevnom boravku i gledala u zid. Ofarbali smo ga prošle godine, sami. Cijelu sobu obojali smo u svjetlije zemljane nijanse, ali taj smo zid htjeli istaknuti pa smo odabrali jako tamnu, gotovo čokoladnu boju. Radi kontrasta. Naime, nakon što se zatvorio trgovački centar u mom kvartu, organizirana je rasprodaja. Svega. Prodavali su čak i namještaj na kojem je prije bila posložena roba. Prekrasne bijele, masivne kocke. Bez unutrašnjosti. Kupili smo ih i dugo razmišljali kako ih iskoristiti. Na koncu smo od njih napravili jednu pomalo kubističku instalaciju. Postavili smo je na taj tamniji zid i ispunili knjigama i TV-om (TV koji propušta brojne tekme dok je tata na moru).  Izgledala je čvrsto, sigurno, a opet neizvjesno. Izgledala je toplo i ljudski. Zbog čokoladnog zida u pozadini, vjerojatno. Cijeli taj prostor djelovao je poticajno. Dovršenost zida otvarala je nedovršenost:

namještaj u kuhinji izbrusili bismo i prefarbali u neku bež ili new age egg shell nijansu. Shabby chic za mene pa za njega. Balkon bismo proširili i napravili veliku terasu. Divnu veliku terasu. S drvenim gredama na koje bismo objesili lučice. Ljetne i božićne. Primjesa industrijskog stila za njega pa za mene. Imali bismo i francuska vrata koja bi povezivala i odvajala kuhinju od dnevne sobe. Prostor oko vratiju ispunili bismo knjigama. Svaki slobodni zid ispunili bismo knjigama. Napravili bismo i malo predsoblje samo za Lunu i Arija.

Satima sam gledala u taj zid. Tog ponedjeljka.

Ali tog ponedjeljka više nije izgledao ni poticajno ni čvrsto ni toplo. Izgledao je kao utroba koja je eksplodirala. Namještaj je izgledao sterilno i bolnički. Kao da se naknadno našao u kaosu prouzrokovanom eksplozijom.

Možda zbog sunca, možda zbog zavjesa koje su sad bacale drugačiju nijansu svjetlosti na sobu i namještaj. A možda jer se B. dan ranije preselio u Sloveniju. Možda. Ali znam da taj zid više nije izgledao isto.

Ostali su preko vikenda. Da mi pomognu raspakirati se, da pomognu sebi, da pomognu meni. Tata je otišao u nedjelju popodne, mama je ostala do ponedjeljka ujutro. U devet sati, mi brucoši, imali smo uvodno predavanje, pozdrav dekana.

Pozdravile smo se na tramvajskoj stanici. Mama je skrenula u park koji vodi prema željezničkom kolodvoru, a ja sam skrenula u ulicu Fakulteta.

Nakon par metara hoda, vratila sam se. Umjesto užurbanog hoda i prepoznatljivog zvuka njenih potpetica, zatekla sam je kako sjedi na klupi u parku i plače. U tišini. Bez potpetica.

Zvuk njenih potpetica, godinama je najavljivao njen dolazak. Od raskrižja pa do naše kuće. Bio je to jedan prepoznatljiv hod s naglaskom na peti. Odlučan i snažan. Svojevrstan marš. Kao što Luna i Ari točno znaju prepoznati zvuk našeg auta, tako sam ja uvijek znala prepoznati zvuk hoda svoje mame. Pružao mi je utjehu i sigurnost. Naročito kad bih se nakon lošeg dana u školi vratila doma. Iščekivala bih taj zvuk – da me ohrabri, da me utješi.

Tog ponedjeljka ujutro, plakala sam s mamom. Svaka u svojoj ulici. Nisam željela biti u Zagrebu, željela sam biti doma.

Dan prije selidbe, B. je obznanio da mu je osobna istekla i da mama i ja same selimo mene i moje stvari u Ljubljanu. Od silne žurbe i pakiranja, zaboravili smo provjeriti dokumente. Grad koji je za mamu bio poznat i nekad dio iste države, za mene je bio drugi svijet.

Otišla je dan kasnije, ostala sam sama u sobi, u kući punoj stranaca, u nepoznatom kišovitom gradu. Mama je otišla iz Ljubljane u ravnim cipelama. Sjetila sam se potpetica. Zbog sjete. Ne zbog ovisnosti. Nastavak studija u Ljubljani činio se djevojački odraslim.

Za par mjeseci Brane je došao za mnom.

Proveli smo tri divne godine u Ljubljani. A onda su nas okolnosti vratile u Hrvatsku.

I to je bilo u redu. Pomisao da živim u rodnom gradu s njim, okružena s prijateljima i s obitelji, bila je bliska i topla i divna. Kao lučice koje bi visjele s drvenih greda. Bez obzira na godišnje doba.

Ali ključnu stvar nismo mogli obistiniti – pronaći posao. Zvuk maminih potpetica postajao je opterećenje. Njen marš više nije bio utjeha i sigurnost. Oživljavao je staru mene. A ja to više nisam željela biti. Ja to više nisam smjela biti. Melodičnost maminog hoda izazivala je nervozu. Zašto nitko ne odgovara na mailove? Na pozive? Da se preselimo u Zagreb? Ako se ostvari mogućnost mog zapošljavanja najesen, Zagreb je savršen kompromis.

Lučice smo u mislima preselili u Zagreb. Napravili plan. Zajednički plan, ali nepouzdan plan. I zato smo, kad je stigao mail, znali da je to ispravna odluka: za tri dana počinje raditi u struci, u divnoj firmi na prekrasnoj lokaciji. U kamenolomu. Ali u drugom gradu i u drugoj državi.

Otišao je u nedjelju. Ponedjeljak sam provela na kauču gledajući u naš zid. Koji to više nije bio.

Njegov odlazak nije bio prirodan (iako u trenutku jednako bolan) kao mamin. Njegov odlazak bio je mučan i težak i neprirodan. I ponavljao bi se svaki tjedan, svake nedjelje. A takav život nismo željeli. Željeli smo živjeti zajedno.

I to smo i odlučili. Nismo birali gdje ćemo se roditi, ali možemo birati gdje ćemo živjeti. Treba nam novac da ne mislimo o novcu. Jer tek tada će zvuk maminih potpetica opet postati divna melodija, a smeđi zid čokoladni.

Ljubljana i ja srest ćemo se uskoro opet. I vjerujem da ćemo jedna drugoj biti uzbudljivo vrelo ideja.

Za početak, priče iz kamenoloma? Može.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: