Ne znaju što točno tada radi, ali s vremena na vrijeme On mora ostati sam. Da se odmori ili da nešto stvori. Nitko sa sigurnošću ne zna. Ima osam godina i utjelovljenje je Sheldona, Sherlocka Holmesa i Milog djeteta. Od svakog ono najbolje. Čita knjigu dnevno, gradi kuće na iPadu, voli pravdu i voli se grliti. Intelektualac topla zagrljaja. Dijete koje razumije tuđu bol, dijete koje voli pričati, dijete koje zna slušati. Dijete koje osjeća i poštuje prisutnost i postojanje Drugog.
—
Stigli smo u poluprazan kamp. Poluprazan, ali divan. Moj prvi pravi festival, moje prvo kampiranje (ako se glamping računa kao pravo kampiranje). U šatoru preko puta našeg, smjestio se par. Izraelci. Putovali su dugo (neka budu dva dana), promijenili dva aviona i autobus. Na početku srdačni, kasnije suzdržaniji. Došli su se odmoriti, došli su se zabaviti. Željeli su biti sami u masi. Razumijem. (Razumijevanju je pripomoglo i to što mi je žena donijela četiri šljokice. Koje su mi pale u odvod, ali gesta je tu.)
—
Družile smo se četiri nepuna dana. Djevojčica kojoj je tek jedanaest. Nismo se odvajale. Pričala mi je. Pričala mi je o svom putu u Indiju s plesnom grupom, pričala mi je o podjeli djevojčica i dječaka na satu tjelesnog. Pričala mi je o vegetarijancima i putovanju po Americi. Rekla mi je da samo jedan dječak u Indiji nije imao roditeljsku pratnju. Jer nema potporu kakvu ima ona. Nju, objašnjava, njeni roditelji podupiru i ohrabruju. Dječaka, nažalost, ne. Djevojčica bistra pogleda i bistra uma. Intelektualka. Ni u jednom trenutku nije me pitala za ruž, haljinu ili kosu. Nije je zanimalo. Zanimala sam je ja i odnos koji sa mnom želi i može stvoriti.
—
Radi za Disney. Trideset i pet joj je. Otvorena, divna, komunikativna. Pričale smo dugo. Strpljivo je odgovarala na moja pitanja. Većina posjetilaca festivala bila je, zapravo, divna i starija od trideset. Došli su u različitim kombinacijama; parovi, braća, obitelji s djecom, prijatelji. Mahom iz Velike Britanije. Došli su se kupati, plesati, biti zajedno, sami sa sobom, sami s drugima. Najstariji posjetitelj imao je sedamdeset i kusur. Znao je svaku pjesmu i za svaku je imao pripremljene pokrete. Nije izgledao smiješno, izgledao je prirodno i sretno. Zasigurno se i sam tako osjećao jer su ga i drugi tako doživjeli. Odnosno ja. Jer kod drugih nije izazivao pozornost i čuđenje kao kod mene. Pozitivno čuđenje, ali čuđenje.
—
Ona je Žena čiju snagu i britkost osjećaš i kada šuti. Žena čiji se glas prolama i kad šapće. Žena o čijim riječima razmišljaš satima nakon što ih je izgovorila. Žena koja vidi rješenja za probleme kojih većina još nije ni svjesna. Žena koja sa simpatijom promatra anomalije. Žena koja će od istog pijeska napraviti kulu i pozornicu za ples. Žena koja razumije suštinu čovjeka (jer samo takvoj mogu vicevi i hirevi moga oca biti simpatični). Žena koja, kada govoriš, prodire pogledom i ušima u svaku tvoju riječ. Ona je Žena koja je majka intelektualcu topla zagrljaja i intelektualki bistra uma. Jer samo takva Žena može biti majka takvim Ljudima.
—
U pola šest ujutro, sjedile smo ispred šatora i jele pohano meso i varivo. (Mamina predviđanja su se, naravno, ostvarila.) Đuskale smo šest sati. Bila sam si okej. Ni trijezna ni pijana. Taman. Do pola devet ujutro kad sam ustanovila da mi fali ručnik. Ostavila sam ga da se suši na stolici ispred šatora. Nema veze, kava će poboljšati sve. Za kavu mi trebaju novci. Novci su mi u torbici. Torbice nema. Torbica je ostala ispod ručnika. A u k. Mobitel, novci, ruž, novi korektor i torbica koju sam zaista, ali zaista voljela. Ukradeno. Ili kako bi rekao A.- uzeto. Tad sam shvatila da sam bila malo više taman no što sam mislila.
—
Ušao je u prostoriju i obznanio točno vrijeme kad su počeli postavljati žičanu ogradu. Nikad neću zaboraviti očaj, zgroženost i tugu tog Čovjeka. Neću zaboraviti jer sam u toj minuti znala o kakvom je Čovjeku riječ. I svaka se moja misao obistinila. To je Čovjek koji se bori za pravdu. Bez obzira tko sjedi ili se diže s druge strane stola. To je Čovjek kojeg zanosi ženski um, poštuje ga i s posebnom pozornošću uvažava. Usudila bih se reći, štuje ga. (Tužno je što to moram navoditi kao posebnu kvalitetu, ali Balkane moj). On je Otac i Suprug. Suprug koji se divi svojoj Ženi čiji se glas prolama i kad šapće. Otac čija je ljubav, briga, nježnost i odgovornost sažeta u samo jednom dodiru. On je Otac intelektualcu topla zagrljaja i intelektualki bistra uma. To je Čovjek koji „između dva zla ne odabire nijedno.“
—
Dobro sam. Nakon dugo vremena sam jako, jako dobro. Imala sam čast gledati tu Rock’n’Roll obitelj. Bez pretencioznosti. To su roditelji koji jedan mjesec s djecom putuju po svijetu, a drugi provedu u kući na osami sred otoka. I tamo se igraju sa svojim intelektualcima. Bez holograma, helikoptera na daljinsko upravljanje, mobitela i inih „igračaka“. Njih četvero, more, cvrčci, pokoja društvena igra i mnoštvo knjiga. I uspjelo im je. Odgojili su djecu koja s jednakim zanimanjem i ushićenjem proučavaju ulice New Delhija kao i kamenje starih dalmatinskih kuća. A oni se u roditeljstvu nisu međusobno izgubili, štoviše, zajedno su formirali jednu novu sferu. Sferu u kojoj ih je četvero i gdje sad s dva dodatna para očiju kreću u novi krug po svijetu. Za svaki slučaj. Ako im je prvi puta nešto promaklo.
—
Dobro sam. Usprkos krađi! A to je vraški test. Uistinu sam dobro. Dobro sam I jer sam napokon osvijestila ono što već dugo „znam“. Odrastanje (da, još uvijek starenje nazivam odrastanjem) ne znači ograničavanje, odricanje i žaljenje za mlađim danima. Odrastanje znači bolje biranje – ljudi, zabava, predstava, festivala, zemalja, ljudi, hrane, pića, filmova, knjiga, ljudi. Odrastati znači izoštriti ukus. A to mi je dokazala Rock’n’Roll obitelj i plaža prepuna „sredovječnih“ Britanaca koji su plesali deset sati, a ne samo šest. Plesali, ne đuskali.
Demide 