Ponavljaju mi se dva sna. U prvom sanjam kuću na Vojkovoj iz koje smo bili prisiljeni otići. Sanjam da se On i ja noću vraćamo u tu kuću jer nemamo gdje spavati. Šuljamo se od sobe do sobe, tražeći onu čija su vrata otključana. I u svakom me snu On tješi i govori da se ne trebam bojati, da imamo pravo biti u toj sobi. Da su oni ti koji se trebaju sramiti, da su oni neljudi. Iz svakog se sna budim u trzajima. Budim se s osjećajem trećerazrednog građanina.

U drugom snu sanjam njih  – bezimena bića. Nekoć, kad sam ih još smatrala ljudima, čak i prijateljima, ta su bića imala divna imena. Ali su ih izgubila. I u svakom im snu želim vratiti imena, no ona to odbijaju. Stide se. Ohrabrujem ih da ih uzmu, ali u mojim su snovima ta bića svjesna da više nisu zaslužila imati imena. Govorim im, iako više ne možete biti prijatelji, još ste uvijek ljudi. Imenujte se. Ali ne žele. Jer znaju što su u stvarnom svijetu. Bezimene kukavice.

Zasigurno je i Kafka susreo takva bića. I iz prvog i iz drugog sna. Jer svevremeni Proces posljedica je takvih susreta. Mora biti.

Objasnit ću kontekst tih snova. Jednom. Ali najprije o Luni i Čiči.

LUNA

Te sam godine ostala kod kuće. Završila sam preddiplomski u Zagrebu i jedino što sam znala je da ne želim nastavljati studij novinarstva i da ne želim više biti u Zagrebu. Trebala mi je godina ničega. U toj godini ničega ipak sam uspjela zaraditi neku siću hostesiranjem, položiti vozački i izravnati zube. Opet. Tu, naizgled, godinu ničega prelomilo je i preusmjerilo jedno divno biće. Moja Luna. Kujica kroz koju je u mom životu zaživjela rečenica zaljubila sam se na prvi pogled, već preko fotografije. Našli su je u polju sa sestricom i donijeli ih u azil. U dijelu prepunom skakutavih štenaca, sjedila je ona. U nevjerici i strahu, u kutu. Mislili smo da je plaha, istraumatizirana. Nismo znali da je smrtno bolesna.

ČIČA

Ušao je na krivi kat i uvjeravao me da je unajmio sobu do moje. Nikako nije htio ili mogao povjerovati da je pogriješio kat, da je soba u koju silom želi ući već iznajmljena. Čovjek srednjih godina, izuzetno sive boje. Bojao se Lune. Rekao je da se boji pasa i da se psi boje njega. Nikad ga pas nije napao, objašnjava, naprosto psima na paše njegova energija. Stajali smo u hodniku pred sobama. Luna i on nervozno su se pogledavali. Bili smo sami u cijeloj kući. Luna, Čiča i ja. Nakon što ga je vlasnik telefonski uputio na pravi kat, zatvorila sam se u svoju sobu i osluškujući pratila njegov hod. Iako je njegova soba bila kat iznad i imala je pripadajuću kuhinju, ulazio je u našu kuhinju, predsoblje, kupatilo. Svakih sat vremena. Nešto je tražio. Žalila sam ga dugo. Ali sad znam da je njegovim dolaskom cijela kuća na Vojkovoj postala turobnija.

LUNA

Luna i njena sestrica oboljele su od pasje kuge. Luna je preživjela, seka nije. Dva mjeseca budili smo se svakih pola sata, njegovali je i čistili užase koje je njeno tijelo izbacivalo. Borila se za život. Ali ne radi sebe. Borila se radi mene.

Nakon što je ozdravila, Luna je od bespomoćnog i bolesnog šteneta postala samopouzdana vragolanka. Od klasičnih krađa papuča, demoliranja, glodanja vratiju, kasnih noćnih izleta  do lajanja na ljude koji u njenoj prisutnosti jedu. Jednom je u znak protesta (dok sam hostesirala do dva ujutro), provalila u kotlovnicu u kojoj držimo cipele i ispremiješala svu obuću. Ništa nije oštetila, ali je sve rasparila. Štiklu stavila k tenisici, natikaču k čizmi, klompu k balerinki. Žena si je stvarno dala truda. Sve što je propustila u prva tri mjeseca života, višestruko je nadoknadila u ostatku godine. Do ljeta.

Imala je tek navršenih godinu dana kad smo došle na more, kad se tata teško razbolio i kad su se mama i on morali vratiti u Čakovec. Ja sam zbog inih razloga bila prisiljena ostati sama na moru. U našem Gaju. U našoj kućici. Sred ničega. Sama s Lunom.

LUNA I ČIČA I

Često nas je ignorirao u razgovoru jer nismo Slovenci, ali iz prkosa sam se nametnula. A ego mi je najpozorniji i najgladniji kad se priča o stvarima iz moje struke. I u redu. Međusobno smo se prihvatili. Više iz sažaljenja. Slavili smo Novu godinu zajedno, vozili ga ako je bilo potrebno. Slušali njegove priče. Željeli smo mu pomoći. I Luna je prihvatila njegovo postojanje. Čak mu se počela i veseliti. Sve do jedne večeri kad ju je lupio auto. Uobičajenim putem vodili smo je u šetnju i pustili je s povodca da obavi u miru nuždu. Luna je pas koji je naučio hodati uz nogu i reagirati na svako upozorenje. Te smo večeri pogriješili i pustili je prerano. Nismo vidjeli da s druge strane ceste hoda Čiča s nekim prijateljem. Luna ga je spazila, poveselila mu se i potrčala prema njemu. Auto ju je lupio i odbio,  ošamućeno je nastavila hodati. Bila je fizički dobro, ali smo i ona i mi bili u velikom šoku. Otkucaji srca unormalili su nam se tek nakon dva dana, ali srećom završilo je bolje no što je moglo. Osim Lunina odnosa s Čičom. Vidio je udarac, nju kako tetura, nas kako prestravljeno zazivamo Lunino ime. Vidio nas je, ali je prošao pored kao da nas ne zna. I Luna je to zapamtila.

LUNA I ČIČA II

Nakon što se oporavila od pasje kuge, Luna se nijednom više nije uneredila u kući. Nije mogla biti u istom prostoru u kojem su izlučevine. Ni trenutak. Prljavština joj je smetala, željela je biti zdrava i u čistom. Iako se nakon bolesti povragolila, u nečisto nije zalazila, nečisto nije stvarala i u nečistom nije željela boraviti. Nije voljela Čiču nakon što ju je udario auto. Iako je tad imala već tri godine, nije zaboravila svoju bolest i mene u trenucima tatine bolesti. I nije mogla razumjeti zašto je Čiča nakon udarca samo prošao kraj nas. Znala bih je uloviti kako gleda u njega. Gleda i ne razumije. Gleda i ne razumije zašto je taj čovjek s kojim je dijelila isti prostor tako tup. Zašto hoda u gaćama na kojima se vide mrlje od fekalija. Zašto se on boji nje, a ne ona njega?

LUNA

Tog ljeta, kad je imala godinu dana, Luna je naglo prestala gristi namještaj, žvakati cipele, cviliti ako je ne povedem sa sobom u kupatilo i lajati na mene ako jedem u njenom društvu. Tog je ljeta, u tjedan dana, iz ludog šteneta odrasla u moju prijateljicu i zaštitnicu. Maminim i tatinim odlaskom prisjetila se svoje bolesti i osjetila moju bol. Znala je da mi je potrebna. Kao što je ona trebala mene, tako je osjetila da sad ja zaista trebam nju. Tog je dana, kad su mama i tata sjeli u auto i otišli na liječenje, Luna sjela kraj mene. I ostala sjediti do danas.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: