Ilija, na šahtu ispred naše terase u Loki piše Bjelovar. B. mi je pokazao, ja bih to previdjela.
_
Nisi pozitivna. E jebiga sad. Kak’ nisam? Za nezaposlenu osobu koja se preselila u potpuno nepoznatu sredinu, ok sam.
_
Ne sjećam se ni godišnjeg doba, ni boja, ni mirisa, ni zvukova. Sjećam se mame i sebe kako skrećemo u dotad nepoznatu, neasfaltiranu ulicu i sjećam se Tebe na biciklu kako jurcaš. Nakon što si tri, četiri puta projurio kraj nas, pao si. Toga se sjećam najjasnije. A najviše obostrane neugode. Znam, htio si me zadiviti. I jesi. Prvo sam uočila Tvoju disproporcionalnu glavu i gustu smeđu kosu na njoj. I Tvoju savršeno deformiranu lijevu ruku. Voljela sam je više od desne. Bila je životnija.
_
Nakon ozbiljnog pitanja hoće li moja piskaranja završiti samoubojstvom, malo sam se curiknula. Pa ja nisam depresivna. Zar zaista moji tekstovi toliko odudaraju od mog raspoloženja i od mene? Jest da sam upravo odgledala prilog o Jeffreyu Dahmeru i time završila svoj tjedni maraton dokumentarnih filmova o serijskim ubojicama i jest da sam prije tjedan dana napisala pismo svom mrtvom prijatelju, ali zar je zaista toliko kritično? Jesam li ja toliko kritična?
Usput, jedan od mojih bliskih prijatelja ima popriličan broj kvačica na popisu karakteristika (potencijalnih) serijskih ubojica. Trebam li to prijaviti policiji? I jeste li znali kutak: serijski ubojica Ted Bundy pomogao je u potrazi za drugim serijskim ubojicom kojeg su prozvali The Green River Killer. Da, doslovno su ubojici dali nadimak prema rijeci kraj koje je ubijao i u koju je bacao tijela. Mislim, naravno da je lik promijenio lokaciju i naravno da im je trebalo dvadeset godina da ga nađu. Bože.
_
Ilija, znaš li da si bio moj orijentir? I u romantičnoj i u prijateljskoj ljubavi.
_
Zove me B. neki dan za vrijeme pauze (njegove naravno, ne moje. Ja sam i dalje nezaposlena) i pita me di si? Da di sam. Ne znam B. di bi bila, evo me, timarim konje. U stanu sam di sam bila i kad si otišao na posao. Da di sam. Pobogu.
A kaj radiš? Pa evo, nakon što sam završila treće po redu stajanje u stanu (stajanje, ne hodanje), sad sam se preselila na terasu pa stojim na terasi. Pokušavam ustanoviti da li susjedi u zgradi preko puta imaju kraj prozora lutku ili neku jako čudnu i odanu dadilju.
_
Ilija, sjećaš li se ribnjaka u Tvom dvorištu? U našim Plavnicama, kraj Bjelovara. Još je tamo. Neki ljudi kupili su vaše dvorište, napravili mnogo promjena, ali ribnjak stoji.
_
Zanima me, kako se snalazite vi? Svi vi koji ste otišli. Svi mi koji smo otišli. Ja se osjećam pomalo nedorečeno. Ali sam prekjučer napravila ogroman korak. Izašla sam iz stana i sama popila kavu u gradu. A jučer mi je došla A. u posjetu pa smo na istom mjestu sad zajedno popile kavu. Kad smo sjedale, konobar me pitao – bijela kava bez pjene? Zapamtio je moju narudžbu. Bože, taj čovjek nije svjestan da sam tom gestom postala dorečenija.
_
Ilija, udajem se.
Udajem se za predivnog čovjeka. Udajem se za Čovjeka koji se digao u tri ujutro, došao k meni doma (tad još nismo živjeli zajedno) da mi iščupa mobilni aparatić koji sam nabila u usta da vidim pristaje li mi. A nosila sam ga zadnji put u četvrtom osnovne. Pokazalo se da ne, ne pristaje mi. Udajem se za Čovjeka koji mi je iz Čakovca do Zadra u autobusu nosio obruč jer sam te godine otkrila da vrtnja obruča radi čuda za struk. Udajem se za Čovjeka koji je pristao da udomimo ozlijeđenog goluba. Čovjeka koji je tom golubu napravio kućicu i mini zabavni park; svaki dan ga čistio, liječio i hranio. Za Čovjeka koji je na moj nagovor na more vozio dva psa i opet tog goluba. Pa je tog istog goluba vozio doma s mora jer se ispostavilo da mu ne paše mediteranska klima.
Udajem se za Čovjeka koji je najveći dio svojih dvadesetih posvetio brizi o svojoj mami (razina njege koja je i medicinskim sestrama bila previše). Udajem se za Čovjeka koji je kriomice uzimao mamin auto i gurao ga iz dvorišta pa po ulici da dođe po mene. Čovjeka koji čini sve da prostor u kojem živimo bude divan. Pa makar to uključivalo višestruko premještanje ormara. I kreveta. A nerijetko i krečenje. Udajem se za Čovjeka koji mi, kad me nema, izradi noćni ormarić.
Za Čovjeka koji je svojim tijelom zaštitio moje kad je tata skoro imao frontalni sudar. Udajem se za Čovjeka koji radi najfiniji saft i biskvit na svijetu. Čovjeka koji koristi najmirisniji omekšivač. Čovjeka uz kojeg nijedna serija nije dosadna (pa se desi da ljudima preporučim seriju Kyle XY. Nemojte to gledati.) Za Čovjeka koji je noćima bdio uz Lunu kad je bila teško bolesno štene.
_
Boli ga što me boli i što se mučim. Shvaća – teško je ostati sa svojim mislima u novom gradu. Ali još je gore prepustiti se. Time privremenom dajem dopuštenje da postane stalno. I zaista, možda sam trebala naređenje, gotovo prisilu da počnem razmišljati vedrije. Ali jesam, uistinu jesam.
_
Ilija, da sam ovo pisala prije dva tjedna, žalila bih što Te nema, tugovala bih jer si bio Ovdje samo osam godina. Ali danas neću. Danas ću Ti zahvaliti što si živio. Hvala Ti što si me svojim postojanjem podučio. Da nisi, možda bih Ga previdjela kao što sam previdjela i šaht. Mislila bih da sam premlada. Ne bih znala gledati i u djetinjoj samodostatnosti previdjela bih čudo svog života. Čudo koje me iznenađuje već desetu godinu naše veze. I zacakli mi oči svaki put kad uđe kroz vrata.
_
Ilija, udajem se za čovjeka koji me bez obzira na umor koji osjeća nakon radnog dana, svakodnevno izvede na neku novu lokaciju, da zajedno istražimo novi grad. Našu Loku. Da i kad šećem sama imam uspomene na Nas.
Demide 