Zeznuo si me Jesenjinu. Stvarno jesi. Zbog Tebe ju sanjam zabrinutu, kako svaki čas ide na cestu u svom trošnom starinskom kaputu. Zbog Tebe svoju njegovanu i vitalnu majku u snovima vidim kao staričicu nad čijom kolibom čudna svjetlost sja.
—
Kurzschluss. Kratki spoj. Prikladno imenovanje.
—
Mama, znam da mi ne braniš odlazak i znam da svoj strah i odgovornost prebacujem na Tebe. Ali gurni me jače, budi nepristojna. Budi gruba. Molim Te otjeraj me. Da ne istrunem u ovoj državi, u ovim državama. Uvrijedile su me. I jedna i druga.
—
Usred pisanja dobivam vijest da su naši dragi prijatelji postali roditelji. Sad mi se piše o svjetlu, ljubavi i leptirima. A krenula sam pisati o Kurzschlussu. O mjestu koje nije baš prijazno prema nenadrogiranim popila-sam-dvije-pive-od-dva-i-pol-deci ljudima. Završit ću započeto: mjesto techna, psihodelije i droge. Drama u meni po hodnicima je tražila Christiannu F. i ostalu djecu s kolodvora ZOO. Pronalazim ih. U boho odjeći s tri šljokice na čelu i u djed i teta mraz opravicama.
PRIČE ISPRED WC-a.
Pratim poskakivanje ljubičastog šešira. Ispod šešira plava glava. Pogledi nam se susreću, kreće prema meni. Ne da mi se, evo fakat mi se ne da. Kad ono, dečko ne hofira, već traži asistenta. Kaže mi Ti mi izgledaš normalno. To sam razumjela. A onda je uslijedilo mrmljanje na nerazgovjetnom slovenskom i kopanje po džepu. Sljedeće jasno pitanje bilo je Hoćeš li i ti? Najprije sam mislila da lik pokušava smotati cigaretu ili joint, kad ono, daje mi svoj mobitel u ruke. Pridrži molim te. Uzima smotuljak, istresa ga na staklo mobitela i ušmrkava jedan debeli red kokaina. Očekivala sam soda bikarbona bijelu i filmski elegantnu ravnu liniju. Njegova je bila zdepasta i žuta. Hvala Ti, super si! Ako će vas tko maltretirati, dođi po mene. I ako vidiš da plešem gol – isto dođi po mene. I frajer s ljubičastim šeširom ode u masu. Nisam ga više vidjela. (Nije umro, samo ga ja te noći više nisam vidjela.)
PRIČE IZ WC-a.
Imam mali mjehur. To je samopostavljena dijagnoza, vjerojatno bih trebala provjeriti stvarno stanje s obzirom da imam noćne sastanke s osamdesetogodišnjakinjom u stanu iznad. Puštanje vode uskladile smo u sekundu. Počinjem osjećati da mi je ta gospođa druga obitelj za koju moja prva obitelj ne zna. Kako god, zbog svog malog mjehura 60% izlaska provedem u wc-u čekajući na red. Istina je, wc atmosfera ženama daje jedan poseban bratstvo (ili sestrinstvo?) i jedinstvo mindset. Who’ s the champ kind of thing. Nakon pišanja u javnom wc-u imaš više samopouzdanja, nego nakon položenog kolokvija, joge, samoohrabrujućih mantri, manikure, pedikure, frizera i depilacije.
Kad bi žene upravljale svijetom bilo bi divno, kad bi te iste žene upravljale svijetom i imale sastanke u wc-ima, svijet bi postao realizirana utopija.
PRVA.
Uglavnom, na samom početku večeri čekam na red, stojim kraj umivaonika, pored mene stoji djevojka koja pere ruke. Gleda u moju kosu. Imaš prekrasnu kosu. Zahvaljujem, ali ne pokazujem želju za daljnjom interakcijom. Djevojka pomalo pokunjeno odlazi. Iako su riječi bile lijepe i poticajne, wc više nije imao tu girl power draž. Wc je naprosto bio prenadrogiran. Bilo mi je krivo što sam tako reagirala.
Na kraju večeri (i nakon mog okruglog desetog pišanja), prilazi mi druga djevojka (djevojčica). Pokušava me gledati u oči, ali joj bjeloočnica i zjenica igraju neku strašnu igru skrivača. Imaš odličan ruž, super ti stoji. Koja je to marka? U želji da ispravim grešku s početka večeri, počinjem kopati po torbi u potrazi za ružem. Potraga je trajala neko vrijeme jer eto, moja torba i probušena podstava, ali naposljetku pronalazim ruž i vadim ga iz torbe. U međuvremenu je ona skroz zaboravila što me pitala pa je, kad je uzela ruž u ruke, par sekundi razmišljala što da sad s tim ružem radi. Na koncu ga je otvorila, prinijela nosu, udahnula i rekla da baš jako fino miriši. Meni se u međuvremenu opet pripišalo. Ali sam izašla jer bi mi njeno mirišanje korektora i ostatka mog kozmetičkog asortimana, dok ponovno čekam u redu, bilo previše.
DRUGA.
Opet čekam na red, ispred mene dvije djevojčice. Bijeli topići, čipka, trakice oko glave, mislimo-da-želimo-mir outfit. Šesnaest godina, sedamnaest maksimalno. Već vidljivo odsutne, uzimaju od djevojke ispred tabletu i bez pretjerane žurbe meću je u usta i zalijevaju vodom. Sretnem ih kasnije, ponavljaju proceduru. Nakon njih u wc ulazi neprirodno entuzijastična i nabrijana konobarica, pozdravlja se sa svima, požuruje ljude u kabinama lupajući po vratima. U pauzama od lupanja, ta ista vrata liže. Iz jedne kabine izlaze dečko i cura. Konobarica im daje znakovit Akon-and-The-Lonely-Island high five. Ulazi u tu istu kabinu, a pridružuje joj se i neki lik koji se odjednom stvorio kraj nje. Zajedno ulaze u wc. Unutra su bili desetak minuta, a kad su izašli, mene je dopala ta kabina. Nije bilo mirisa dima, ali je u wc bilo bačeno nešto napola popušeno.
TREĆA.
Ne prodaju vino. Samo par žestica, pivo i ogromnu količinu vode. Ogromnu količinu vode. Ulaz je dozvoljen od 16 +. Sokova gotovo da nije bilo na prodaju. Po wc-u su zalijepljeni papiri sa zastrašujućim natpisima: „Trnoružicu je probudio princ, tko će probuditi tebe?” i “Nemoj dozvoliti da tvoj prijatelj zaspi zauvijek.“ Poruke potpisuje DrogArt. Tiha jeza prošla je i kroz mene i kroz A. Naivno i pogrešno sam do prije par godina tumačila pijuckanje vode u klubovima. Sad kad znam što nošenje tamnih naočala i kontinuirano ispijanje vode znači, i kad sam shvatila da je oko mene 90% mlađih od osamnaest, opetovano sam se lecala.
Pred moje četvrto pišanje, u wc užurbano ulaze dvije cure. Jasno mi je odmah da slijedi povraćanje. Cura koja je ušla s pijanom curom izašla je i za par minuta se vratila s dečkom i djevojkom u sivim majicama na kojima je pisalo DrogArt. Odmah su prišli pijanoj djevojci i krenuli s već uvježbanom rutinom. Kosa, voda, papiri. Kad je završila s povraćanjem, izveli su je van. Bila sam zapanjena. Nikad, ali nikad nisam čula za udrugu koja besplatno odlazi na evente da bi čuvala nadrogirane i pijane ljude. I nikad u životu nisam vidjela toliko droge, otvorenog drogiranja i toliko nadrogiranih maloljetnika na jednom tako službenom i populariziranom događaju.
—
Mama, vrijeme je. I Ti i ja to znamo. Približavam se opasnoj dobi. Onoj u koju kad zađeš više ne odlaziš. Ostaješ. A vjeruj mi, majčinski instinkti koje su mi probudili nadrogirani maloljetnici, nisu više nagovještaj te dobi. To je vika.
A Ti, Jesenjinu, izađi. Ne želim Tvoje strahove. Moja mama je dobro. I ja sam. Ali moram otići.
Demide 