Nemoj pisati ljubavne pjesme. Poslušaj moj savjet. Ako hoćeš. I Rilke je Mladom pjesniku pisao da se kloni takvih tema. U Pismu mu je govorio o izobilju slavnih ljubavnih pjesama i rekao mu da je potrebna velika zrelost i veličina da se kaže nešto novo. Ako ne želiš slušati mene, poslušaj njega. Mirjam, srećo, jedanaest ti je, piši o onome što vidiš, što osjećaš, što te zanima i što te ne zanima. Piši o onome što si iskusila i što bi željela iskusiti. Kloni se epova o ljubavi. Doći će za to vrijeme.
Poslušala sam te Tata, ali mislim da je sad to vrijeme došlo. Ne zato jer sam velika ili zrela. Nisam. Vjerojatno sam samo nestrpljiva i možda pomalo bahata. Ali sigurna sam da je došlo vrijeme zbog Nje. Jer je Ona velika i zrela. A i neće biti ep, bit će prozni tekst. (Možda mala oda.) Pa je onda ok? Jelda?
—
Do sramotno kasne dobi nismo mogle ustanoviti koliko se godina družimo. Usprkos našoj temeljitoj matematici i grafovima, na kraju je uvijek nekako ispalo da Ona mene zna godinu duže nego ja Nju. Upoznale smo se pred kvartovskim dućanom. N. kaže da sam joj prišla i obavijestila je da danas popodne dolazim k Njoj na igru. Njoj, tada stidljivoj i povučenoj, to je bilo iznimno nepristojno, a meni, podosta ekstrovertiranoj, to je bilo jako prirodno i logično. Ona je, naime, bila jedina djevojčica moje dobi u našem susjedstvu. Imale smo pet i šest godina. (Ček, je’l to onda bilo prije 22 godine ili 23? Ne fakat, mogu li nam biti oduzete vozačke zbog ovog?) Ja se toga ne sjećam. Ali i danas, nakon petosatne kave, kad dovršavamo što nismo stigle reći, nesvjesno stanemo ispred tog dućančića, sad praznog prostora. I pričamo.
—
Kažeš, kose su naš prepoznatljiv znak. Slažem se, jesu. To sam najviše naglasila i kad sam Te crtala. Crnu kosu i bijeli ten. To naglašavam i ovdje kad o Tebi pišem, ali onda stajem. Bože, kako me varaju sjećanja. Miješaju mi se. Teško raspoznajem. Brkam što si rekla Ti, a što sam rekla ja. Miješam kad si bila bolesna Ti, a kad ja. Koje su bile Tvoje stvari za barbike, a koje moje. Koje filmove je imao Tvoj tata, a koje moj. Koje pjesme si Ti otkrila meni, a koje ja Tebi. U onu kućicu koju smo napravile u šumici, donijele smo zavjese, tepihe, oruđe i posuđe. Tepih je bio Tvoj ili moj? Kad roknem dok se smijem, izlaziš li to iz mene Ti? N., jesu li naši životi srasli u jedan život?
—
Tvoje ime dolazi s titulom. Moja-najbolja-prijateljica-N. Često su me zezali zbog toga. Ali nisam ja kriva što si rođena s titulom.
—
Zašto se nismo više fotografirale? Sad je vjerodostojnost uspomena prepuštena našem sjećanju. Jasno Ti je onda da smo u problemima. Ali znaš što bih posebno rado fotografirala? Da se mogu vratiti nazad?
Fotografirala bih Tebe dok me zoveš. Vlada mišljenje da smo iztelefonirale jednomjesečno putovanje u New York. I iako bi se, prema riječima gospodina B., jednako kvalitetno čule i da smo stale na balkon s obzirom da smo ulicu udaljene, ne bih to promijenila. Ako bih se vratila ne bih spustila slušalicu. Uslikala bih Tvoje lice.
Uslikala bih nas kako se vozamo na našim biciklima. Ljubičastom i crvenom. I Tvoju stojećku startnu poziciju dok me voziš na paktregeru.
Uslikala bih Tvoj sendvič koji se sastojao od prozirne kriške bijelog kruha i dvije šnite još prozirnije šunkarice. Mislim da smo sad, nakon dvadeset i kusur godina suglasne da ne, to nije dovoljno da se najedeš i da, hoću još.
Uslikala bih nas kad sam ti se u drugom razredu srednje pojavila na vratima u pidžami i s jastukom u rukama jer su susjedi odlučili na postojeću kuću dograditi još jednu kuću. Jer eto. Kći se udala.
Uslikala bih Te kako u šest ujutro ruješ po mojoj komodi dok ja spavam. U Zagrebu. Nad lipom. Dok smo još studirale. Dok je sva moja odjeća bila naša, ali Tvoja je bila Tvoja jerbo ću Ti je ja rastegnuti.
Uslikala bih Te kad sam Ti neočekivano bolesnoj u usta gurnula žlicu meda. Jer si se opet protivila medu. I jer si se opet čudila s otvorenim ustima.
Uslikala bih Tvoje uplašeno lice i snimila bih Tvoj miran glas koji me usmjeravao kad nam je auto zapeo u blatu i visio prema provaliji (da, kad ti ne radi ručna, dva metra su provalija).
Uslikala bih nas na brijegu, preko puta škole, kako se sanjkamo na našim saonicama. Voljela sam snijeg, ali Ti si ga voljela više. Tvoj snijeg je zapravo bio moje more. A moje more je onda bilo Tvoj snijeg.
—
Suputnice moja, znaš li da je jedno od značenja imena Mirjam, kapljica mora? A Nives? Znaš li što znači Nives? Rječnik kaže snježna. Ne slažemo se sasvim. Za mene, Nives znači sniježiti.
—
Prijateljice moja, hvala Ti.
Hvala što si me prepoznala i dopustila mi da i ja prepoznam Tebe.
Hvala Ti što nikad nismo uspoređivale svoja tijela. Zbog toga danas svoje tijelo volim. Hvala Ti što nismo uspoređivale svoje talente. Zbog toga danas pišem. Hvala Ti što me poštuješ. Zbog toga još više poštujem sebe.
Možda je rupa u zakonu, ali Rilke bi razumio. (I tata.) Štoviše potaknuo. Ta ima li ljepše želje od one da svoje prvo ljubavno pismo napišem svojoj prijateljici? Svojoj najboljoj prijateljici Nives.
Demide 