Vjenčanje naše

Više smo sjedili na klupi ispred kuće, nego u kući. Klupa je bila neudobna i često me boljela kičma. Ali smo sjedili, družili se. Bilo nam je lijepo. Zimi smo sjedili u podrumu kuće, u kotlovnici u kojoj su držali peć pa smo sjedili na vrećama peleta. Između mene i A., i na vrećama i na klupi, uvijek je sjedila jedna, sad više nebitna cura, moja bivša cimerica. Ona i A. su se družile. Tako smo se uostalom A. i ja upoznale; ona je posjećivala tu bivšu cimericu, zovimo je K. (na engleskom bi je zvali B.) I puno je mjeseci prošlo prije nego smo Anita i ja sjele jedna kraj druge. Bez K. u sredini.

—

Nisam lijepila postere glumaca po zidovima i vratima i nisam zamišljala svoje vjenčanje. Zaista nisam. O vjenčanju sam počela govoriti tek s Branimirom. Mladi smo se upoznali, tek posljednjih godina počeli spominjati ženidbu. Što bismo htjeli, što ne. Slagali smo se da smo jedino važni mi i dragi nam ljudi. Oni koji su nam u životu pomagali, hrabrili nas zasebno, hrabrili nas kao par. Toga smo oboje bili svjesni; za našu sreću nismo bili zaslužni samo mi. Dugujemo mnogo našim roditeljima i prijateljima. Prijateljima koje smo svjesno odabrali da nam budu braća.

—

Na klupi na Vojkovoj upoznala sam još dvoje doživotno važnih ljudi. Kao i A., i oni su bili prijatelji prijatelja. Gotovo nespojivi, komunicirali smo preko tih posrednika. A onda smo nekako sve češće ostajali sami na toj klupi. Nije među nama bila neka neporeciva kemija, niti smo imali osjećaj prošloživotnosti. Bili smo stranci koji su dijelili poznanstva, klupu i cigarete. Pa smo odlučili pričati i time možda omekšati drvo.

—

Mnoge je, vjerujem, iznenadilo što nisam htjela posebnu pažnju. Vjenčanje nisam zamišljala kao ‘svoj dan’. Nisam stvarala slike u kojima ljudi preskoče treptaj jer veću ljepotu od mene u vjenčanici nisu vidjeli. Nisam htjela od našeg odnosa raditi igrokaz. Nešto prirodno pretvoriti u nešto krajnje neprirodno, izvještačeno. Jer nas poštujem. Htjeli smo zavjete izgovoriti nama primjereno, okruženi ljudima koji nam žele dobro. Puno smo planova promijenili, razgovarali smo čak da odvojimo dan vjenčanja od dana proslave, odlučili napraviti roštilj i pozvati mile nam ljude. Tražili smo nešto nalik planinarskom domu, pitali Branimirovog tatu zna li nešto u gornjem Međimurju. Pa nas je odveo do jednog zatvorenog restorana. Tad je sve nekako postalo jasno. Imat ćemo svadbeno slavlje. Pronašli smo prostor, a nismo ni znali da ga tražimo. Restoran od opeke, velika terasa na rubu brijega, pogled na brežuljke gornjeg Međimurja. Sve je sjelo: mi, naši mili, muzika, svjetlost, hrana, piće, cvijeće. Sve je bilo dogovoreno u tri dana, kapare plaćene. Dvojbili smo jedino oko toga gdje će biti sam čin vjenčanja i hoće li ono biti crkveno ili civilno.

—

Pisala sam esej u kuhinji i svako toliko izašla pred kuću i sjela na neudobnu klupu. Da odmorim mozak i da se zaželim stolice u kuhinji. Laptop sam uvijek ostavljala na stolu, bez straha. Iako sam često prekomotna, zaista nisam pomislila da bi mi netko, dok sjedim ispred kuće, ukrao laptop iz kuhinje jedne studentske kuće. Ali jest. Nikad ga nismo pronašli. Ali je Matej(ček) odmah ponudio da me odveze u Čakovec po papire potrebne za prijavu, a Anita je sjedila ispred prozora osobe koja nam je bila sumnjiva. I nije se micala.

—

Htjeli smo da nas matičar vjenča tamo gdje će biti i slavlje, ali nas je odvratila cijena izlaska matičara na teren. Onda smo htjeli da nas moja prijateljica Maja ‘lažno’ vjenča pa da kasnije samo potpišemo papire, ali smo zaključili da nakon obreda mi i dalje ne bismo bili vjenčani pa onda ni sam obred nema nekog smisla. Pa smo htjeli širiti ekumenizam i pravoslavnog i katoličkog svećenika, ali je ideja izuzetno zbunila pravoslavnog svećenika (jer tko će onda što raditi i koja je točno njegova funkcija tamo osim da maše tamjanom i stoji) pa da čovjek mirno spava, odustali smo i od te ideje. Na koncu smo odlučili pitati mog ujaka svećenika, maminog brata da nas on vjenča. To je bila i prva ideja, ali sam je dugo odgađala jer nisam institucionalna vjernica i nisam htjela vjenčanje u crkvi. Ali pomisao da ujo vodi obred davala je prisnost i intimu našem danu. A onda je ujo dva tjedna prije vjenčanja imao moždani udar. Bio je to tek početak užasa koji su završili deset minuta prije ulaska u crkvu. Zaista, ne pretjerujem.

—

Prijatelji moji, hvala vam. Roditelji moji, hvala vam. Hvala vam što se volimo, hvala vam što se usrećujemo.

—

Na vrijeme sam sve dogovorila, pronašla divnu vjenčanicu i odnijela krojačici sliku. Nisam htjela trošiti apsurdne sume na haljinu. Htjela sam haljinu u kojoj ću se osjećati dobro i izgledati lijepo – Branimiru. Iako vidno smušena, žena je bila pristupačna, dosadašnji radovi lijepi, a cijena razumna. Vjerovala sam da će haljina biti na vrijeme gotova i da će biti sašivena kao što je dogovoreno. Jer uvijek je sve u mom životu završilo dobro. Koliko god krvavo bilo, završilo je dobro. Vjerovala sam da će i moja haljina biti lijepa i da ću se u njoj osjećati rasterećeno. Jer kad se osjećam dobro u odjeći koju nosim, ne razmišljam o odjeći koju nosim. Da je bila onakva kakva je trebala biti, haljina bi bila nevažna. Ali nije bila. Zato sam je i sanjala tjednima.

—

Izgubila sam se. Velik dio mene bio je u neprekidnom stanju užasa. Htjela sam izaći iz te mračne komore koju sam izgradila u samoj sebi, ali nisam mogla. Čula sam da me zovete. Vidjela sam vaše ruke, znala sam da ste vi ti koji me tapšate, ali nisam mogla osjetiti dodir. Znala sam što radite za nas, za mene, ali panika je bila prevelika. Desno oko mi se sve više zatvaralo.

—

Bila sam kul. Stvarno jesam. Sve dok nisu počela sranj(c)a. Tad se panika nepovratno oslobodila. Više puta sam se s mamom vozila u radionu smušene krojačice, udaljenu četrdeset kilometara od mog grada. Haljina je dva mjeseca bila u izradi, nikakav napredak, samo ponavljanje već rečenog. Dva tjedna prije vjenčanja moja vjenčanica još nije bila gotova jer je žena odlučila otići u Tunis. ‘Nemojte brinuti lepa moja, haljina je gotova samo je treba podesiti. Dva tjedna prije vjenčanja, haljina je vaša’. Gotovu haljinu prvi puta probala sam u petak, dan prije vjenčanja. Više je se ni ne sjećam. Tijelo mi se treslo. Bilo je prekasno da doživim haljinu, da doživim sebe. Nisam mogla disati, oko me sve više boljelo, sve sam više osjećala živce u kičmi. Možda je i bila lijepa. Ali bilo je kasno. To nije bila moja haljina. Žena je vidjela užas na mom licu. Panično smo tražile rješenje i prekrajale haljinu. Čekala sam dio u kojem je sve dobro, ali nije stigao. Udat ću se u haljini koja mi ne pripada. To se ne radi. Samo da sam znala, kupila bih bijelu košulju i bijele hlače.

Nikad nisam sanjala svoju vjenčanicu i nikad mi nije bila važna. Sve do petka. Tad je postala najvažnija na svijetu.

—

Što bi bila moja ostavština, s mojih dvadeset i osam godina? Ljudi oko mene. Moj muž, moji divni roditelji, moji prijatelji.

—

Haljinu, sad prekrojenu u dvodijelnu vjenčanicu, donijela sam doma u petak navečer. Cijeli dan smo Nives i ja provele kod krojačice u njenom potkrovlju, bez hrane, klime i vode na plus trideset. Sjela sam doma na kauč u osam navečer. Nikad u životu nisam na sašivenoj odjeći provjeravala konce i ne znam što me to diglo s kauča i natjeralo da izvadim haljinu iz vreće i provjerim šavove. Sreća da jesam. Jer ne samo da je haljina bila prepuna konaca koji vire, već je na sebi imala dvije velike i desetak malih rupa.

—-

Anita hvala ti na svemu. Hvala što si me tapšala. Hvala što je Branimir živio kod tebe i tvojih kad nismo mogli pronaći stan. Hvala što si nas više puta selila i pakirala. Hvala na kolačima koje si ispekla, dovezla, narezala i posložila za više od sedamdeset ljudi za naše vjenčanje. Hvala ti što si čistila i pripremala prostor za naš dan jer su nas oni s kojima smo ‘tobož’ sve dogovorili, iznevjerili. Hvala što pratiš, prepoznaješ i osjećaš bića oko sebe. I hvala što uvijek reagiraš. Bila si naš razum, logistika, potpora. Naša botra.

Nikola hvala što si nam pomogao da kupimo prvi auto. Hvala što si živio na terasi restorana i u restoranu posljednih tjedan dana prije vjenčanja. Bio si nam neizreciva potpora i neizmjerna pomoć. Hvala što ti nismo trebali pokazivati, vidio si i sam. Hvala što si nam prijatelj. Hvala što si plesao. Hvala što si nas tapšao.

Nives, pisala sam već o tebi. Znamo što si značimo. Hvala za ledeni vjetar, za raspored sjedenja, hvala za ruku, hvala za stisak. Hvala za sestrinstvo. Naša kuma.

Majo, prijateljice moja. Hvala za cheesecake, hvala za divni govor. Hvala što si došla, potisnula bol i nastojala zaboraviti na alergijske plikove koji su ti prekrivali tijelo. Molim te znaj koliko to cijenim.

Iva, moja čudesna čudakinjo, hvala ti što si me slušala pažljivo. Hvala što ti je glas uvijek bio strpljiv i topao. Razumjela si me. Volimo se.

Adriana, hvala na ljepoti i iskrenosti. Rijetke su one koje toliko lijepog vide u drugoj ženi i još toliko lijepog joj žele.

Mirelice, hvala što si došla. Naša ti je sreća bila važnija od vlastite nesreće. Znaš li koliko je to rijetko?

Teta Mirjana, teta Dara, moje ste druge mame. Kako je moguće toliko voljeti tuđe dijete?

Roditelji naši. Što napisati i kako zahvaliti svojim životima?

Prijatelji, kumovi i rodbino. Hvala vam svima. Vidjela sam na svakome od vas da ste sretni jer smo mi sretni.

—

Pizdarija je bila i s prostorom. Vlasnici, koji žive u inozemstvu, obećali su da će stići na vrijeme i sve pripremiti. Ali nisu. Javili su to tri dana prije. Morali smo sami urediti okoliš, restoran, kuću kraj restorana i terasu. Bez adekvatne opreme, morali smo tražiti pomoć; muž i žena, vlasnici servisa za čišćenje koji smo kontaktirali, nakon obilaska prostora, obznanili su da je to ogromna kvadratura i dva dana posla za petero ljudi. Pristali smo na cijenu jer nismo imali gdje nabaviti lojtre, nastavke, usisavače i ostalu aparaturu potrebnu za čišćenje tako visokog i zapuštenog restorana u tako kratkom roku. Stigli su drugo jutro. Bio je najtopliji dan u godini. Dok su oni čistili, mi smo obrezivali grmlje, ispisivali imena na kartončiće, kosili travu. Završili su za četiri sata, sat vremena sjedili i čekali da Brane i ja donesemo novac (u međuvremenu smo Brane i ja morali u Čakovec). Kad je vlasnica servisa pokazivala pripremljene krevete u kući pokraj restorana i oprane prozore, i mama i Branimir i ja smo bili toliko iscrpljeni od sunca i jurcanja da nam nije sinulo pomicati namještaj i penjati se na stolove da provjerimo jesu li očistili grede. Pogriješili smo. Uzeli su 2000 kuna za četiri sata nemara. (Znate li da smo vam platili od poklona koji nam je moja krsna kuma dala?) S obzirom da su sami rekli da ih pozovemo dan prije vjenčanja da očiste ono što im je promaklo, poslali smo ljubaznu poruku u četvrtak navečer. U petak popodne došla je mama vlasnice servisa, koja je i sama čistila prostor. U restoranu su tad bili Brane, Anita, moji i njegovi roditelji i naši dobri prijatelji teta Mirjana i striček Franjo. Svi su, čim su došli, vidjeli koliko je prostor prljav. I svi su prionuli na čišćenje. U petak navečer, dan prije vjenčanja. A ona je došla zajebavati. Ne samo što nije pomogla, već je besramnica uralala. Da su oni očistili sve. I pokazuju joj slojeve prašine, blata, uginule kukce, ali ne. Nije nju briga što je vjenčanje sutra i što je vani sve veći mrak. Toj je besramnici bilo važnije urlikati.

U međuvremenu smo Nives i ja panično po Čakovcu tražile krojačicu koja može zakrpati rupe. U devet sati navečer, dan prije vjenčanja otišle smo k našoj obiteljskoj šnajderici koja je nakon više minuta zgražavanja i negodovanja, pristala popraviti štetu. Rekla je da vjenčanicu pokupimo do devet ujutro. Moja jadna mama, što umorna od posla, što neispavana, a što i sama uzbuđena, shvatila je da haljinu može podići od devet ujutro. I kad je zvala šnajdericu, ona se nije javljala. Subota, deset sati ujutro. Anita i ja smo na frizuri, mama i tata bezuspješno pokušavaju stupiti u kontakt sa šnajdericom u čijoj se kući nalazi moja vjenčanica. Tata sjeda u auto i u očaju zvoni na vrata susjeda da mu daju broj njenog mobitela. U pola jedan šnajderica dolazi doma i daje tati moju vjenčanicu.

Dok sam u agoniji čekala kod frizerke, zovu me cvjećarke da će one tri sata ranije doći okititi prostor jer im je sad ‘usput’ i da se one ne misle ponovno vraćati. Govorim ženi da sam kod frizerke, da su ključevi kod Branimira, objašnjavam joj da je stigao doma u dva ujutro i da spava, objašnjavam joj da ga ne mogu i ne želim buditi na dan njegova vjenčanja. Na što ona meni odgovara da mi onda neće okititi prostor. Dakle, tri i pol sata ranije od dogovorenog, bez isprike što mijenjaju plan ili zamolbe, one meni na dan vjenčanja prijete. Pa dobro, odgovaram ja, onda ne morate doći. Brane mi je važniji od cvijeća. I tako sjedimo Anita i ja na parkingu u jedanaest sati, bez vjenčanice i cvijeća. Za par minuta, zove rospija nazad, ispričava se na reakciji, doći će prema dogovoru. Srećom, Brane je bio budan, uputio se gore ranije i mogao je otključati prostor.

Suma sumarum; sred pisanja sam ustanovila da bi ovo zapravo trebao biti serijal jer nisam došla ni do polovice. Zbog nesporazuma smo skoro zaboravili otići po violončelistu u Varaždin, na putu prema crkvi smo se mama, tata i ja izgubili jer smo išli ‘prečicom’.

Ali kad smo tata i ja stali pred vrata svete Margarete, kad sam čula Cannon in D na violončelu, sve je odlučilo biti dobro. Sve je bilo dobro. Plesali smo do pola devet ujutro. Vjenčanicu sam uprljala nakon sat vremena. Nisam se prestala smijati.

Dvadeset i deveti šesti dvije tisuće devetnaeste nije bio moj dan, nego naš. I taj se dan nije naprosto dogodio. Gradili smo ga godinama. Strpljivo i požrtvovno, s ljudima koji nas vole, s ljudima koje volimo.

—

Što je život. Anita, vjeruješ li da nikad nisam pomislila da ću dijeliti još jednu drvenu klupu s tobom? I to onu pred oltarom. Zanimljivo, nije me boljela kičma. Štoviše, mislim da me ni na jednoj drvenoj klupi na kojoj sjedim s vama više neće boljeti kičma. Jer će svaku smekšati misao da na njoj sjedim s pravim prijateljima.