Ušla sam u antikvarijat željna povijesti i priče. Pronašli smo ga slučajno, šećući u vrijeme predviđeno za samostalno razgledavanje grada. Možda zbog mamurluka, možda jer na putovanjima vrijeme drugačije teče, ali zbunjivalo me smeće po ulicama i razbacane stvari po terasama kafića. Zaboravila sam da je noć prije bio doček Nove godine i da smo prije par sati izašli iz stana novostečenih poljskih prijatelja.

IMG_20190414_203131.jpg

Vodič je bio neraspoložen. Razumjela sam, pun mu je k putovanja i dadiljanja nesamostalnih ljudi koji bi samostalno putovali; frustraciju je vjerojatno pojačavala pomisao na proslavu još jedne Nove godine sa strancima. Negodovao je a još nismo izašli iz Hrvatske. Takva teška energija inače bi me opteretila, ali ne i tad. To je bilo naše prvo zajedničko putovanje. Više nego Krakowu, veselila sam se što ću deset sati provesti s Branimirom u skučenom prostoru, izlazeći svako toliko na cigaretu. Veselila sam se odredištu, da. Ali pomisao na putovanje je bila ta koja me držala budnom skoro tjedan dana prije polaska. (I danas mi je najljepše kad smo zajedno u autu. Ruta je gotovo uvijek ista, CD je definitivno isti, ali priče i glasovi nisu. I uvijek kad se približavamo odredištu, osjetim malu tugu.)

Zastala sam – za osobu koja sebe opisuje kao klaustrofobičnu – neobično se veselim druženjima u malim prostorima. Sjetila sam se prvog razreda u srednjoj školi kad sam s roditeljima provela mjesec dana u garsonijeri jer su u ostatku kuće majstori brusili i lakirali parkete. Nas troje u zaista malom prostoru, a ja slobodnija, zaštićenija, sretnija no ikad. Osvijestila sam svoju privrženost malim prostorima. I samo ću s prisnim ljudima te prostore istinski dijeliti.

Autobus je krenuo, vodič je pustio film koji mu je okupirao pažnju. Sjela sam do prozora i promatrala odraze putnika u prozorskom staklu. Većina ih je spavala. Pratila sam vodiča, laknulo mi je što ga je film primirio. Kao da se pomirio s činjenicom da smo predaleko odmakli i da je prekasno da nas sve pošalje k vragu, izađe iz autobusa i vrati se doma.

A vidjela sam i Branimira. Svako malo pogledavao je u mom smjeru. Pogledao bi, s olakšanjem kimnuo i nastavio gledati film. Uskoro smo svi zaspali. (Osim vozača. Nadam se.)

dav

Brane je odmah uočio dugi crni kaput, a ja sam uočila sat i malu smeđu torbu s otvaračem kakav imaju novčanici za kovanice. Prodavačica nije razumjela engleski. Ili naš mamurluk. Kako god. Nismo se uspjeli sporazumjeti. Silno smo željeli saznati povijest tih predmeta. Priželjkivala sam nešto teatralno, upečatljivo. Recimo, torbica je pripadala Židovki koja je prije no što je odvedena u logor, napisala pismo svom mužu i pospremila ga u unutarnji pretinac. Torbicu i pismo u njoj, žurno je odnijela susjedi. A sad tu torbicu – više od šest desetljeća kasnije – držim ja. Da, osvijestila sam elemente dnevnika Anne Frank u svojoj priči i senzacionalizam za kojim sam vapila. Nisam mislila loše, samo sam željela znati povijest. Željela sam biti njezin dio. Nažalost, nismo saznali pozadinu predmeta koje smo držali u ruci. Kupili smo torbicu i sat (od kojeg sam kasnije dobila osip) i izašli iz antikvarijata. Morali smo požuriti jer smo u sedam imali dogovor sa studentima koje smo jučer upoznali, a  prije toga smo još morali promijeniti kune u zlote.

IMG-20191004-WA0001

Svaki grad ima svoje tantrume i načine na koje ih ispoljava. Krakow svoje tantrume ispoljava kroz mjenjačnice i različite tarife (napisane gotovo nečitljivom veličinom slova). Taj je fun fact vodič nedovoljno jasno naglasio. S ionako skromnim budžetom, preračunali smo se i bili prisiljeni promijeniti nešto kuna u zlote u samom Krakowu. Tek nakon što nam je promijenjen novac isplaćen, ustanovili smo da smo prevareni. Izašli smo iz mjenjačnice i još jednom ga prebrojali. U nekoliko navrata vraćali smo se unutra i molili službenicu da nam novac vrati, ali bezuspješno. Cijelu scenu pratio je neki lokalac. Vjerojatno podučen iskustvom, povezao je priču, prišao nam i održao nabrijan govor: Ne smijete to dopustiti, to je vaš novac, tražite ga nazad. Ti! I pokaže na Branimira. Ti se vrati unutra i ne izlazi van dok ti ne vrati novac. A ti, i pokaže na mene, ti stani ispred i svakome tko želi ući unutra reci da tamo rade prevaranti. Očajni, prihvatili smo savjet i dodijeljene uloge. Uspjela sam okrenuti dvadesetak potencijalnih mušterija, a Brane je unutra petnaestak minuta kumio i molio. Bezuspješno. Vidjela sam da razočarano kreće prema izlazu i odmahuje glavom. Pritisnula sam novu torbicu uz tijelo. A onda se naglo okrenuo i vratio unutra. Ušla sam za njim da čujem što će reći ženi.

Krakow je tako divan grad. Evo jučer smo na trgu, na dočeku, upoznali skupinu poljskih studenata koji su nas pozvali u svoj stan. Nas turiste, strance, primili su u svoj dom, ponudili hranom, pićem. Evo, sad, za dvadeset minuta se opet nalazimo s njima. Snijeg je, nisu svi iz Krakowa. Barbara treba dobar komad puta  proći da dođe u grad. A bila je jučer. I doći će opet da nas ona, Monika, Pjotr i dečki u čijem smo stanu jučer bili, provedu po gradu. Hotel u kojem smo odsjeli je prekrasan, hrana još bolja. Arhitektura je impozantna. Židovska četvrt, čudesna. Želite li zaista da nam ova prevara obilježi Krakow? Da po tome pamtimo Vaš grad?

Dirnuo nas je. I mene i ženu-službenicu. Vratila nam je novac. Pospremila sam ga u novu torbicu. Stavila ga u pretinac u kojem sam imala list papira s ispisanim brojevima studenata domaćina. Torbica je bila tako mala. Džepići tako uski. Ali kad sam osjetila da je novac s kojim smo željeli počastiti domaćine dodirnuo list papira s njihovim brojevima, postala je prisna. Nosila sam je do kraja putovanja. Nosila sam je i kad su prijatelji iz Poljske došli u Hrvatsku.

Kad smo izašli iz mjenjačnice dočekao nas je lokalac i pokazao money money znak. Savjet ipak košta, je’l. Neka, zaslužio je.

IMG-20190707-WA0001.jpg

Zanimljivo. Iako sam je kupila tek jutro nakon dočeka, kad oživljavam uspomene iz Krakowa, kad se prisjećam rudnika soli, Branimirovog prvog i posljednjeg pijanstva, židovske četvrti i tužne prodavačice koja ne zna priču, kad se prisjećam stana i Monike kako pokazuje svoju plesnu rutinu –  vidim torbicu. Kad se prisjećam detektora metala i Branimira kako se skida sad već u potkošulju i gaće, da bi na kraju otkrili da čudo pišti jer su u martama željezne kapice – vidim torbicu. Vidim torbicu kao sobicu. Malu, ali prisnu. Malu, ali bogatu. Toliko bogatu da sam čak i vodiču dopustila da boravi u njoj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: