Ford(ek)

Svaki me tjedan moli da ga uslikam. Da ga zabilježim. Boji li se da će ostati nezapamćen?

Sanjam da sjedim na panju u štaglju u Plavnicama, sanjam da sam stara i pognuta. Izgledam kao moja pokojna baka. Kad stojim nalik sam na upitnik, kad sjedim izgledam kao kvadrat s glavom jer mi se prsa i koljena spajaju. Trup kao da je s godinama nestao. Ne ličim na sebe. Bojim li se smrti?

Kraj mene je parkiran Ford. U mojim je snovima onakav kakav je bio kad smo ga kupili – s udubinama na krovu zbog tuče koja ga je zadesila u transportu. Iako smo udubine izravnali ubrzo, sanjam ga novog ali oštećenog.

—

Nazvali su mamu iz gradskog turističkog ureda da se neki čovjek raspituje za smještaj. Traži apartman, garsonijeru, nešto gdje može odsjesti narednih tjedan dana. Kad je došla u ured, mama je zatekla visokog, pomalo zapuštenog i neobrijanog muškarca koji u rukama drži bijelu plastičnu vrećicu. Žurio se, govori, nije stigao spakirati odjeću u kofer pa je sve nabacao u vrećicu i krenuo na put. Došao je iz Švicarske na očevu sahranu.

—

Opraštali smo si zajebe. Ford(ek) i ja.

—

Mama se sažalila nad čovjekom s vrećicom i ponudila mu garsonijeru koju su iznajmljivali. Nakon što je raspakirao svoj pinklec, pronalazio je razloge i svako malo zvonio na glavna vrata. Mislili su, teško mu je, izgubio je oca. Želi pričati. Pa je pričao. Pričao je o mladoj maćehi koju je otac tek nedavno oženio i koja sad želi svu očevu ostavštinu. Pričao je o svojoj mami bez koje je ostao vrlo mlad. O Švicarskoj i o restoranu u kojem radi kao kuhar. O selu u kojem je njegov otac živio. Pričao je o svom teškom životu. Rekao je da ima auto, ali da ga je parkirao dvije ulice dalje, ispred trgovačkog centra, da ga ne ostavlja na cesti i ne blokira promet. Svaki put kad je došao, tražio je čašicu žestokog. Da tuga lakše klizne u želudac. Sutradan je ponovno došao. Nakon što je ispio čašicu hrabrosti, rekao je da su mu Romi iz jednog okolnog sela na autu probušili gume. Siguran je da su bili Romi jer su ih snimile nadzorne kamere kafića – vidio je sam, pokazala mu je vlasnica snimku. Molio je mog tatu da ga odveze na ostavinsku raspravu.

—

Oprostio mi je što sam ga dvaput okrenula za 360 stupnjeva. Jednom na čakovečkom sajmištu, jednom na moru ispred vikendice. Oprostila sam mu što mu se na autocesti pokvario alternator pa smo u Jastrebarskom probdjeli veći dio noći i na more stigli petnaest sati kasnije od predviđenog. Oprostio mi je što sam ga redovito tankala za dvadeset kuna. Uvijek je pronašao gorivo da me doveze na odredište. Oprostila sam mu što mu se, opet na autocesti, pokvarilo kvačilo. Pa smo od Maribora do Čakovca putovali bez kvačila.

Oprostio nam je što smo dopustili da ga čovjek s bijelom vrećicom ukrade.

—

Ostavinska rasprava otegla se na tri dana. Posudili smo mu Ford da ga tata svaki dan ne čeka. Prvi dan se vratio na vrijeme, drugi dan je kasnio par sati. Treći dan nije se pojavio. Zvali smo policiju, a mama i tata krenuli su u vlastitu potragu.

Mama ga je pomno slušala kada je govorio i pio u našoj dnevnoj sobi. A dva dana kasnije, nakon što je ukrao auto, u svojoj je glavi preslušavala izrečeno. Znala je da mu se negdje omaklo. Lažljivac i kradljivac, u jednom je trenu rekao nešto istinito. Kada laže, čovjek uvijek kaže nešto istinito.  Ma koliko lažljiv bio.

Sjetila se sela koje je spominjao kada je govorio o Romima koji su mu navodno ukrali auto. Sjetila se toga kad su se ona i tata vraćali s groblja na kojem je rekao da mu je „pokopan“ otac. Grob nisu pronašli jer mu je otac živ. Živi već dvadeset godina sa svojom vršnjakinjom.

—

Sjećam se kad su te tek dovezli. Mama je vozila stari stojadin, a tata je vozio tebe. Bojala sam se da ću otići u školu prije no što stignete, ali dočekala sam vas. Izgledali ste tako moćno, tako svjetski. I tata i ti.

—

Policija ga je pronašla u selu koje je spomenuo kada je lažno okrivio Rome da su mu ukrali auto. Spavao je u Fordu pijan. Visok, neobrijan, spavao je s vrećicom na stražnjem sjedalu.

—

Plakala sam kad smo ga vratili doma. Pomisao na tog neotesanca i kradljivca kako loče i slini na sjedalima mog Fordeka u meni je izazivala nemoć i mučninu. Svojim prisustvom kao da je okaljao slike nastale u tom autu: mamine ruke i miris Nivea kreme, tatin rep koji je godinama odbijao odrezati, moj aparatić (prvi, drugi i treći), Nives i mene kako se šminkamo na stražnjem sjedalu dok nam moj tata pokazuje pogled na Zadar s Bilog Briga. Slike Branimira i mene.

Okaljao je nakratko.

—

Jer sad sanjam da sjedim na panju u štaglju u Plavnicama i sjećam se. U skoro svakom sjećanju je Ford. Kao okvir naših života. Od trećeg razreda osnovne, pa do dvadeset i pete godine mog života. Sanjam ga kako klizi cestama. Sanjam ruke koje drže njegov volan. Najprije su to bile ruke moga oca, a onda su to bile ruke mog Branimira i moje vlastite.

—

Tata, nemoj se bojati smrti. Razmišljaj o njoj kao o dugom snu. Jer možda spavanje i jest to – priprema za smrt. I ne moram Te fotografirati da bih Te se sjećala, zaboga. Ta ni Ford ne stoji više na travi, a sanjam ga. A ako se sjećam okvira slike, kako se ne bih sjećala i sadržaja?