Mama, znam da ću uvijek u retrovizoru vidjeti tvoj i tatin lik. Vidjet ću vas jasno kako stojite kraj dvorišnih vratiju i oslanjate se ne živicu. Vidjet ću kako potom silazite na sredinu ceste i mašete mi. I kad vas neće biti, znat ću da me dva para očiju uvijek gledaju i prate – cijelim putem, ne samo do raskrižja.
„U petom razredu osnovne škole naš učitelj glazbenog otišao je na bolovanje. Divan učitelj, ali često bolestan. Zamijenio ga je drugi učitelj. Čudno nas je gledao taj novi učitelj. Mene i još jednu prijateljicu zaustavljao je na hodniku i govorio nam kako smo lijepe. Ona i ja smo se prve u razredu razvile. Jednom mi je rekao da mi majica koju nosim lijepo pristaje jer mi naglašava grudi. I prijateljica i ja rekle smo roditeljima što se događa. Ne znam kako je dalje teklo, ali učitelja drugi tjedan više nije bilo u školi. Od tog sam dana nosila samo široke majice. Moje su mi grudi djelovale perverzno. Nisam ih htjela, nisam ih voljela. Gadile su mi se.“
Mama, pričala mi je kako je gadan i ljigav bio. Sjedio je u svojoj kancelariji u bijeloj uskoj potkošulji sa zlatnim lančićem oko vrata oko kojeg su mu se plele dlake. Pušio je cigaretu za cigaretom pritom zaboravljajući na one već zapaljene i napola popušene. Govorio joj je gadosti, u razgovoru koristio rekvizite u obliku muških spolnih organa. Znao joj je prići da ga ne vidi i dirati je po leđima. Osjećala je njegove žute i smrdljive prste i ispod pulovera i jakne.
„Prijateljici je bilo loše. Pozlilo joj je i nije stigla doći do ženskog wc-a. Morala se ispovraćati u muškom. Ušla sam za njom da joj pomognem. Za mnom je ušao velik čovjek. Zaključao je vrata i krenuo prema meni. Držim prijateljici kosu i osjećam kako mi prilazi pomrčina. Počeo je otkopčavati remen. Nikad glasnije nisam vikala. Čuli su me na vrijeme. Viđam ga u gradu. Osmjehuje mi se i namiguje.“
Mama, pričala mi je kako je prati na biciklu. Zna njen put od škole do doma. Nikada nije vikao, nikada joj nije prišao blizu. Samo se u tišini vozio za njom i glasno je gledao.
„Sjedila sam u društvu jednog starijeg novinara. Pričao mi je da je jednog davnog četvrtka, prije mnogo godina, u redakciju došao čovjek koji je sa suprugom usvojio jednu Romkinju. Rekao je da djevojčica svaku noć urla i mokri u krevet. Tata i dva brata silovala su je od sedme godine života. Od tog četvrtka taj novinar teško spava.“
Mama, čije će siluete u retrovizoru vidjeti djevojčica iz mjesta kraj Zadra? Čiji će pogledi sigurno i vidljivo pratiti nju – cijelim putem, ne samo do raskrižja?
Razmišljam o toj djevojčici. Djevojci. Ženi. Boli me. Važu njenu odgovornost, a jezičac ovisi o tome koliko je potkošulja bila uska. Njena, ne njegova.
Demide 