Sporili smo se oko dana i događaja. Mama i ja smo sjedile na kauču, tata je ulijevao vodu u aparat koji smo im kupili za rođendan. Njihov je to ritual, svako bi jutro tata mami skuhao kavu. Ima nevjerojatnu upornost taj tehnički depriviran čovjek. S velikom pribranošću ponavlja radnje dok ih ne savlada. Čak i nad pjesmama, a pisanje mu dolazi s nevjerojatnom lakoćom, predugo bdije.
Mama je željela da tata preuzme kuhanje kave na tom novom aparatu. Nije htjela čak ni biti prisutna kad smo objašnjavali kako se koristi. Željela je da to bude nešto tatino – njoj.
Nakon što je podmetnuo šalicu, tata je desnom rukom popravio kosu, prekratku da je sveže u rep, a predugu da ga ne bode u oči. Odbijao je šišanje, kao da godine odlaze u kosu, a ne u kosti. Stari kosa, a ne on. U lijevoj je ruci držao praznu šalicu.
– Nije tako bilo, vjeruj mi. – mama je rukama protrljala glavu. Činila je to svaki puta prije nego bi počela sporo, ali veoma precizno prepričavati događaj koji se davno zbio. Prije no što je stigla nastaviti, tata ju je prekinuo.
– Dopusti da ispričam kako se ja sjećam tog dana. – rekao je pomalo nervozno naginjući se da provjeri curenje kave iz aparata pa da zamijeni šalice. Iritiralo ga je bockanje kose po kapcima, ali nije to htio priznati.
– Ispričaj. – rekla je pomirdbeno.
– Položio sam Sivkicu u kutiju u kotlovnici prije nego što smo te odvezli, rekao sam vam da spava. Vani je bilo sunčano. Kad smo se vratili, iznio sam kutiju na podest, uzeo lopatu i kraj komposta počeo kupati rupu. Skrivao sam je od vas, pogotovo od tebe, Mirjam. Htio sam je zakopati u tajnosti. Na kraju si me pronašla kako plačem ispod trešnje pokraj komposta.
– Sjećam se, tata. Ali to je bilo nakon što si sam odvezao mamu u Zagreb, a ne kad smo je zajedno ostavili u čakovečkoj bolnici. Pamtim da si, kad smo se vratili, stavio odmrzavati meso. Prije toga smo htjeli otići u dućan pa k teti na ručak, ali nismo. Kako se ne sjećaš? – sad sam ja počela osjećati nervozu – Stajali smo dovoljno udaljeni od senzora vratiju dućana da se ne otvaraju i zatvaraju na svaki naš pokret. Bojali smo se.
– Bojali? Čega? – začuđeno me je pogledao i zamalo promašio stol na koji je htio odložiti praznu šalicu.
– Bojali smo se da ćemo rastresenom kupovinom otkriti previše sebi o nama samima.
Stao je i podigao glavu. Razumio je što govorim, pokušavao se sjetiti tog trenutka.
– Ali čekaj… Kad si onda ti mene tješila zbog Sivkice? – pitao me i dalje gledavši u gornji desni kut prostorije.
– Pa nakon što si mene odvezao u Zagreb. – mama je odgovorila umjesto mene i stisnula usne. Znala je da nas mora pustiti da sami rekonstruiramo taj dan, iako ga se ona posve jasno sjećala.
– Pamtim da smo dugo stajali pred vratima, sunce je pržilo stakla. Ljudi su nas nervozno zaobilazili. Oboje smo izvana kroz staklo gledali u plavu fontanu smještenu u predvorju trgovačkog centra. Raspravljali smo o tome što ćemo kupiti i pokušavali si vizualizirati tlocrt dućana i raspored proizvoda po policama. Čak smo se umorili od stajanja i negodovanja prolaznika pa smo sjeli na željeznu klupu postavljenu ispred centra. Došao je i debeli Feri. – Čovjek kojeg smo znali kao bezazlenog, ali napornog pijanca. – Parkirao je svoj Rog pokraj stalka za bicikle i odteturao u dućan. Bicikl se srušio. Tata, ustao si, podigao ga i vratio se na klupu. Feri je uskoro izašao iz dućana noseći dvije pive. Otvorio je prvu gledajući prema nama. Pitao nas je čekamo li nekoga.
– Toga se mutno sjećam. O čemu smo još razgovarali s njim?
– O obitelji koja je godinama prodavala pečene kestene ispred tog dućana i kako ćemo ih opet kupiti kad se mama vrati doma. – Mama me nježno pogledala. Tata je i dalje gledao u strop.
– Da, da. Da, dolazi mi sad…
Taj sam dan, prije devetnaest godina, sa željezne klupe naizmjence gledala fontanu i vodu kako teče i Ferijev velik i crven nos. Pomislila sam da nije tako debeo da bi ga zvali debeli Feri. Možda da ga zovu crveni Feri. Ili samo Feri.
– Podsjetio nas je da je nedjelja i da će uskoro zatvoriti dućan – nastavila sam – odvratio si da i ti imaš Rog.
– Pa kakve to veze ima? – tata se čudio svom pitanju.
– Ne znam, ali Feri te razumio. Odvratio ti je da mu je puno puta pao, ali da i dalje dobro ide. Na to si se glasno nasmijao. Feri se propio nakon ženine smrti. Možda je prepoznao sličnu tugu u nama.
– Srećo, ali ja sam živa. – reagirala je mama.
Ušutjeli smo. Mama je ponovno protrljala glavu i oprezno počela govoriti.
– Sivkica je još bila živa kad sam se vratila s operacije. Bila je živa i kad sam odlazila na kemoterapiju u Zagreb. Bolio me i hladio rez od operacije pa sam je stavljala na trbuh da me ugrije i predenjem umiri. Bojala sam se to vam reći, ali mislim da se razboljela zbog terapije koju sam primala i možda bliskim kontaktom prenijela na nju. Uginula je u ponedjeljak prije nego si me posljednji put odvezao u Zagreb. A nedjelja je bila kad sam ostala u čakovečkoj bolnici na operaciji.
Oboje smo gledali u pod kad je mama govorila. Sjećanja su zapravo bila vrlo jasna, možda ne ona činjenična, ali emotivna svakako. Pamtili smo svaki osjećaj i često ga proživljavali.
– I nije bilo sunčano, bio je jak pljusak. – mama je naslonila laktove na natkoljenice i rukama protrljala lice. Gledala sam u njeno tjeme i razmišljala kako smo mi te nedjelje na kiši sjedili na metalnoj klupi, ne na suncu. – dugo sam gledala kroz prozor bolničke sobe i razmišljala kako ćete po toj kiši stići do Goričana.
– Jesmo li došli do Goričana? – tata je pitao i u moje ime.
– Jeste – odgovorila je tati, a onda glavu okrenula nazad prema meni i nastavila – Niste tu nedjelju odmrzavali meso, već u ponedjeljak. Ja sam ga stavila otapati prije nego smo krenuli da ga tata ispeče kad se vrati. Ali to je nešto što smo gotovo svakodnevno radili pa me čudi što to izdvajaš.
– Ne znam. Pamtim vrata, željeznu klupu, Ferija i smrznuto meso. A najviše fontanu s plavim pločicama.
– Da. – potvrdio je tata. Iznenađeno sam ga pogledala. Izgleda da nas je voda koja je iz zida curila u bazen oboje podsjetila na maminu plavu spavaćicu gledanu iz unutrašnjosti lifta koji kreće prema dolje.
– Znaš mama, kad smo se počeli liftom spuštati u prizemlje bolnice, a ti si ostala stajati na hodniku odjela, izgledala si kao da tečeš.
Tata je okrenuo glavu i krišom obrisao oči vrhovima kose. U međuvremenu je napunio i drugu šalicu kavom. Podmetnuo je i treću, za mene.
– Mama, napisala sam tekst o razgovoru koji smo vodili neki dan tata, ti i ja. Daj ga, molim Te, pročitaj.
Mama je sjela na kauč, približila sam joj stolić i na njega stavila laptop. Čim je počela čitati, izašla sam iz sobe. Za desetak minuta me pozvala.
– Da, dobro je. Jako dobro. Jedino…
– Jedino što?
– Ne znam jesi li u tekstu dovoljno udaljila otapanje mesa i Sivkičino mrtvo tijelo. Čini mi se to preblizu. I ne znam hoće li čitatelju biti jasno da je tata ostavio Sivkicu u kući po zimi. Da ne ispadne da je mačji leš ostavio unutra na topao dan. To je sve. Probaj to nekako smjestiti i objasniti.
Hoću. Jesam.
Demide 