*Tata kaže da ovaj tekst nije dovršen jer ga može razumjeti samo onaj koji poznaje kontekst. Meni se čini gotovim jer bih svaku novu riječ smatrala prisilom i stranim tijelom.
Ako i je nedovršen, takav je jer je premalo prošlo od tetine smrti. Teško mi je pisati o nečemu što nisam doživjela, a sad se pokazalo da mi je još teže zapisati ono što jesam.
Nevjerojatna je ta tuga, ta praznina koja boli i spotiče. Uvjerila sam samu sebe da ću joj jedino pisanjem dati formu, a s vremenom je i popuniti. Zasad neka budu zapisani fragmenti. I Desnica je rekao da se ‘svi mi umjetnošću liječimo od života’. Ovu crticu, i one koje će možda uslijediti, posvećujem njoj, svojoj teti. Ženi čije je misli bilo vrlo teško odgonetnuti jer su joj oči i usta promatrani zajedno, stvarali oprečan dojam. Oči su joj uvijek isijavale, a usta često bila napola prijekorno, a napola potvrdno pozicionirana. Lijevi kut bi podigla, a desni spustila.
Razgovorom o proživljenom mama i ja nastojimo odgoditi spoznaju da je teta umrla:
– Misliš li da nas spominju?
– Ne znam, vjerojatno.
– Na koji način?
– Kako to misliš?
– Pa na koji nas se način sjećaju?
Mama se zagledala kroz mene; možda u onu, tako nam poznatu, ulicu u kojoj nikad prije nismo bile. Ili u stan koji sad stoji prazan i čeka ostale stanove da se isprazne pa da vlasnik može prodati zgradu. Ofarbane tapete vjerojatno su opet požutjele i odvojile se od zida. Mlinac za kavu donijeli smo u Hrvatsku pa je dijelom već izgubio Njen miris. Veste koje stoje u kutiji, još nisu. Ne znam zašto, ali čini mi se da si u njihovom sjećanju pognuta, iako to nisi.
– Možda zbog kolica za dućan koja sam često vukla?
– Možda.
Sjetila sam se da sam i ja tamo jednom koristila ta kolica. Poderala sam ih jer nisam podigla platno iznad kotačića pa sam strugala njime po asfaltu. I zbog zabrinutosti, ali većim dijelom zbog neodoljive prisnosti, kroz tu sam ulicu često prolazila rastreseno. Nikad, dotad, u toj ulici nisam bila, a hodala sam njome kao da je jako dobro poznajem i ne trebam promatrati oko sebe. Činilo mi se da nemam više što vidjeti pa sam rovala po svojim mislima, a često i po tuđim. Nekad bih misli davala i svom dahu koji sam pod maskom jasno osjećala. Postao je moj suputnik. Bojala sam se da će mi, kad sve prođe, postati pretežak. Bit će podsjetnik na nju.
– Dobro smo odredile položaj kreveta. Imala je pogled na cijelu sobu, ali i na ulicu.
– Gledala sam te jednom kroz prozor kad si išla u dućan. Djelovala si jako stisnuto.
– Bilo je teško.
Mama bi se željela vratiti i još jednom vidjeti stan i ulicu. Možda misli da će povratkom na početak promijeniti sadašnjost.
– Pogledaju li u njena vrata kad prolaze hodnikom?
– Sigurno.
Vjerovala sam joj.
– A misliš li da nas žale?
– Suosjećaju.
– A žale?
– Ne više.
– Kako znaš?
– Jer je žaljenje preraslo u zabrinutost i na kraju u istinsku brigu. I jer je njena i naša ljubav potvrđivala.
– Što?
– Ljudskost.
Demide 