Razumjela sam da ne biramo terasu koja je u hladu, već onu na kojoj sjedi najmanje ljudi.
Znala je i ona da razumijem. Zato smo istovremeno ubrzale tempo kad smo se počele približavati kafiću sa slobodnim stolom pod suncobranom i nesmetanim pogledom na more. Bilo je previše ljudi.
Pogledi su bili vrlo glasni, ali smo ih uspješno, izgovaranjem već gotovo nasumičnih riječi, nadglasale. Nismo vikale, niti pretjeranom gestikulacijom privlačile pažnju. Pravile smo se da raspravljamo o veoma važnoj i nama dobro poznatoj temi.
A onda smo, kad smo prošle terasu s glasnim pogledima, ušutjele.
Nije htjela da čujem.
Prije je sama nastojala preduhitriti dobacivanja dok nisam shvatila što radi – poniženje je još veće kad mu netko svjedoči. Zato sam pratila njene načine i postepeno ih uvela u naša druženja:
- važno je pregledati tko nam se približava i kome se mi približavamo. Gotovo kao vlasnici životinja koji su naučili uočavati druge puštene pse ili mačke prije njihovog ljubimca. Važno je preduhitriti, a ako to nije moguće, umanjiti mogući napad.
- ukoliko se približavamo grupi koja negdje sjedi, onda se glasnim razgovorom i bržim korakom nastoji prigušiti težina uvreda. Ako pak se skupina kreće onda valja pregledati skretanja, sporedne uličice u koje se može skloniti.
—
– Znaš da sam u Pragu lagala da nisam gladna?
– Ozbiljno?
– Da.
– Zašto?
– Ispunjavao me osjećaj gladi. Osjećala sam ponos i samoostvarenje.
– A sita? Što osjećaš sita?
– Neuspjeh. Gađenje bi bila prejaka riječ – drugima. Iako sasvim točna.
—
Sjele smo na praznu terasu. Opustila se. Čak je naručila sladoled.
—
– Izgubila sam tad i menstruaciju.
– Znam, sjećam se. Ali ne mogu razumjeti.
– Što?
– Kako tako pametna djevojka može svoju vrijednost pronalaziti isključivo u težini.
– Jer punija sam, drugima iritantnija.
– Glupost. Jako površna glupost. Iznenađuješ me.
– A ti mene posramljuješ.
– Čime?
– Nerazumijevanjem.
—
Vidjela sam da dvije žene s djecom izlaze iz auta i šetnicom prilaze terasi. Vidjela je i ona. Počela je dlanovima trljati koljena. Naglo su pocrvenjela.
—
– Objasni mi. Želim razumjeti.
– Sada sam odrasla. Ne mogu tako naglo, gotovo po naredbi, govoriti o nečemu što znam da zvuči glupo i da jest glupo, a opet mi je toliko važno.
– Razumijem…
– Ne razumiješ.
– Dobro onda k vragu, ne razumijem.
Ušutjele smo.
– Moje je tijelo često bilo predmet rasprave. Koristilo se u nedostatku argumenata ili tuđeg samopouzdanja. A često i u trenucima dosade.
– Dosade?
– Najduže minute bile su nakon zvona, a prije dolaska učitelja u razred. Tad se nastojiš stopiti sa stolicom, biti tih i neprimjetan. Rješavaš zadaće s prethodnih satova.
– Srećo…
– Sjećam se jednog rođendana, već sam bila šesti razred. Djevojčice su simpatiju prema dječacima iskazivale uzimanjem njihovih predmeta. Željele su da ih love, da im se dotaknu ruke. Jedna mi je u trku dodala mobitel dječaka iz razreda. Prihvatila sam igru i nastavila trčati prema wc-u. Tamo sam stala u namjeri da mu mobitel vratim. Nije posegnuo prema mojim rukama, ispružio je dlan da me ne dotakne – gle ovu debelu, kak se trudi.
– Gdje je to bilo?
– Nebitno.
– Zašto mi to nisi rekla?
– Kako da ti s tek navršenih dvanaest godina kažem da me dječaci ne žele ni dodirnuti?
—
Rekla je da više ne može i nervozno počela skupljati stvari sa stola.
—
– Ali ti si bila punija, nikad debela.
– A da sam bila debela? Tad bi maltretiranje bilo opravdano?
– Nisam to rekla.
– Znam da nisi, ne ljutim se na tebe.
Ljutim se na sebe jer sam im dopustila da mi otuđe vlastito tijelo.
—
Digle smo se i u prolazu platile konobaru. Laknulo nam je jer su djeca gledala prema moru. Skoro smo se mimoišli kad su nas ipak uočila. Nastojale smo ubrzati korak i razgovorom prigušiti viku.
Međutim, dječji povici su utihnuli tek kad smo sjele u auto i upalile radio. Bilo je ljeto, klimu nismo imale, ali prozore nismo spuštale sve do kuće. Vozile smo se u tišini jer ni hermetički zatvoren auto nije mogao ugušiti jeku u našim glavama:
Debelaaaaaaaaa prasica.
Demide 