Luna i Čiča

Ponavljaju mi se dva sna. U prvom sanjam kuću na Vojkovoj iz koje smo bili prisiljeni otići. Sanjam da se On i ja noću vraćamo u tu kuću jer nemamo gdje spavati. Šuljamo se od sobe do sobe, tražeći onu čija su vrata otključana. I u svakom me snu On tješi i govori da se ne trebam bojati, da imamo pravo biti u toj sobi. Da su oni ti koji se trebaju sramiti, da su oni neljudi. Iz svakog se sna budim u trzajima. Budim se s osjećajem trećerazrednog građanina.

U drugom snu sanjam njih – bezimena bića. Nekoć, kad sam ih još smatrala ljudima, čak i prijateljima, ta su bića imala divna imena. Ali su ih izgubila. I u svakom im snu želim vratiti imena, no ona to odbijaju. Stide se. Ohrabrujem ih da ih uzmu, ali u mojim su snovima ta bića svjesna da više nisu zaslužila imati imena. Govorim im, iako više ne možete biti prijatelji, još ste uvijek ljudi. Imenujte se. Ali ne žele. Jer znaju što su u stvarnom svijetu. Bezimene kukavice.

Zasigurno je i Kafka susreo takva bića. I iz prvog i iz drugog sna. Jer svevremeni Proces posljedica je takvih susreta. Mora biti.

Objasnit ću kontekst tih snova. Jednom. Ali najprije o Luni i Čiči.

LUNA

Te sam godine ostala kod kuće. Završila sam preddiplomski u Zagrebu i jedino što sam znala je da ne želim nastavljati studij novinarstva i da ne želim više biti u Zagrebu. Trebala mi je godina ničega. U toj godini ničega ipak sam uspjela zaraditi neku siću hostesiranjem, položiti vozački i izravnati zube. Opet. Tu, naizgled, godinu ničega prelomilo je i preusmjerilo jedno divno biće. Moja Luna. Kujica kroz koju je u mom životu zaživjela rečenica zaljubila sam se na prvi pogled, već preko fotografije. Našli su je u polju sa sestricom i donijeli ih u azil. U dijelu prepunom skakutavih štenaca, sjedila je ona. U nevjerici i strahu, u kutu. Mislili smo da je plaha, istraumatizirana. Nismo znali da je smrtno bolesna.

ČIČA

Ušao je na krivi kat i uvjeravao me da je unajmio sobu do moje. Nikako nije htio ili mogao povjerovati da je pogriješio kat, da je soba u koju silom želi ući već iznajmljena. Čovjek srednjih godina, izuzetno sive boje. Bojao se Lune. Rekao je da se boji pasa i da se psi boje njega. Nikad ga pas nije napao, objašnjava, naprosto psima na paše njegova energija. Stajali smo u hodniku pred sobama. Luna i on nervozno su se pogledavali. Bili smo sami u cijeloj kući. Luna, Čiča i ja. Nakon što ga je vlasnik telefonski uputio na pravi kat, zatvorila sam se u svoju sobu i osluškujući pratila njegov hod. Iako je njegova soba bila kat iznad i imala je pripadajuću kuhinju, ulazio je u našu kuhinju, predsoblje, kupatilo. Svakih sat vremena. Nešto je tražio. Žalila sam ga dugo. Ali sad znam da je njegovim dolaskom cijela kuća na Vojkovoj postala turobnija.

LUNA

Luna i njena sestrica oboljele su od pasje kuge. Luna je preživjela, seka nije. Dva mjeseca budili smo se svakih pola sata, njegovali je i čistili užase koje je njeno tijelo izbacivalo. Borila se za život. Ali ne radi sebe. Borila se radi mene.

Nakon što je ozdravila, Luna je od bespomoćnog i bolesnog šteneta postala samopouzdana vragolanka. Od klasičnih krađa papuča, demoliranja, glodanja vratiju, kasnih noćnih izleta do lajanja na ljude koji u njenoj prisutnosti jedu. Jednom je u znak protesta (dok sam hostesirala do dva ujutro), provalila u kotlovnicu u kojoj držimo cipele i ispremiješala svu obuću. Ništa nije oštetila, ali je sve rasparila. Štiklu stavila k tenisici, natikaču k čizmi, klompu k balerinki. Žena si je stvarno dala truda. Sve što je propustila u prva tri mjeseca života, višestruko je nadoknadila u ostatku godine. Do ljeta.

Imala je tek navršenih godinu dana kad smo došle na more, kad se tata teško razbolio i kad su se mama i on morali vratiti u Čakovec. Ja sam zbog inih razloga bila prisiljena ostati sama na moru. U našem Gaju. U našoj kućici. Sred ničega. Sama s Lunom.

LUNA I ČIČA I

Često nas je ignorirao u razgovoru jer nismo Slovenci, ali iz prkosa sam se nametnula. A ego mi je najpozorniji i najgladniji kad se priča o stvarima iz moje struke. I u redu. Međusobno smo se prihvatili. Više iz sažaljenja. Slavili smo Novu godinu zajedno, vozili ga ako je bilo potrebno. Slušali njegove priče. Željeli smo mu pomoći. I Luna je prihvatila njegovo postojanje. Čak mu se počela i veseliti. Sve do jedne večeri kad ju je lupio auto. Uobičajenim putem vodili smo je u šetnju i pustili je s povodca da obavi u miru nuždu. Luna je pas koji je naučio hodati uz nogu i reagirati na svako upozorenje. Te smo večeri pogriješili i pustili je prerano. Nismo vidjeli da s druge strane ceste hoda Čiča s nekim prijateljem. Luna ga je spazila, poveselila mu se i potrčala prema njemu. Auto ju je lupio i odbio, ošamućeno je nastavila hodati. Bila je fizički dobro, ali smo i ona i mi bili u velikom šoku. Otkucaji srca unormalili su nam se tek nakon dva dana, ali srećom završilo je bolje no što je moglo. Osim Lunina odnosa s Čičom. Vidio je udarac, nju kako tetura, nas kako prestravljeno zazivamo Lunino ime. Vidio nas je, ali je prošao pored kao da nas ne zna. I Luna je to zapamtila.

LUNA I ČIČA II

Nakon što se oporavila od pasje kuge, Luna se nijednom više nije uneredila u kući. Nije mogla biti u istom prostoru u kojem su izlučevine. Ni trenutak. Prljavština joj je smetala, željela je biti zdrava i u čistom. Iako se nakon bolesti povragolila, u nečisto nije zalazila, nečisto nije stvarala i u nečistom nije željela boraviti. Nije voljela Čiču nakon što ju je udario auto. Iako je tad imala već tri godine, nije zaboravila svoju bolest i mene u trenucima tatine bolesti. I nije mogla razumjeti zašto je Čiča nakon udarca samo prošao kraj nas. Znala bih je uloviti kako gleda u njega. Gleda i ne razumije. Gleda i ne razumije zašto je taj čovjek s kojim je dijelila isti prostor tako tup. Zašto hoda u gaćama na kojima se vide mrlje od fekalija. Zašto se on boji nje, a ne ona njega?

LUNA

Tog ljeta, kad je imala godinu dana, Luna je naglo prestala gristi namještaj, žvakati cipele, cviliti ako je ne povedem sa sobom u kupatilo i lajati na mene ako jedem u njenom društvu. Tog je ljeta, u tjedan dana, iz ludog šteneta odrasla u moju prijateljicu i zaštitnicu. Maminim i tatinim odlaskom prisjetila se svoje bolesti i osjetila moju bol. Znala je da mi je potrebna. Kao što je ona trebala mene, tako je osjetila da sad ja zaista trebam nju. Tog je dana, kad su mama i tata sjeli u auto i otišli na liječenje, Luna sjela kraj mene. I ostala sjediti do danas.

SUNCÉBEAT FESTIVAL I ROCK’N’ROLL OBITELJ

Ne znaju što točno tada radi, ali s vremena na vrijeme On mora ostati sam. Da se odmori ili da nešto stvori. Nitko sa sigurnošću ne zna. Ima osam godina i utjelovljenje je Sheldona, Sherlocka Holmesa i Milog djeteta. Od svakog ono najbolje. Čita knjigu dnevno, gradi kuće na iPadu, voli pravdu i voli se grliti. Intelektualac topla zagrljaja. Dijete koje razumije tuđu bol, dijete koje voli pričati, dijete koje zna slušati. Dijete koje osjeća i poštuje prisutnost i postojanje Drugog.

Stigli smo u poluprazan kamp. Poluprazan, ali divan. Moj prvi pravi festival, moje prvo kampiranje (ako se glamping računa kao pravo kampiranje). U šatoru preko puta našeg, smjestio se par. Izraelci. Putovali su dugo (neka budu dva dana), promijenili dva aviona i autobus. Na početku srdačni, kasnije suzdržaniji. Došli su se odmoriti, došli su se zabaviti. Željeli su biti sami u masi. Razumijem. (Razumijevanju je pripomoglo i to što mi je žena donijela četiri šljokice. Koje su mi pale u odvod, ali gesta je tu.)

Družile smo se četiri nepuna dana. Djevojčica kojoj je tek jedanaest. Nismo se odvajale. Pričala mi je. Pričala mi je o svom putu u Indiju s plesnom grupom, pričala mi je o podjeli djevojčica i dječaka na satu tjelesnog. Pričala mi je o vegetarijancima i putovanju po Americi. Rekla mi je da samo jedan dječak u Indiji nije imao roditeljsku pratnju. Jer nema potporu kakvu ima ona. Nju, objašnjava, njeni roditelji podupiru i ohrabruju. Dječaka, nažalost, ne. Djevojčica bistra pogleda i bistra uma. Intelektualka. Ni u jednom trenutku nije me pitala za ruž, haljinu ili kosu. Nije je zanimalo. Zanimala sam je ja i odnos koji sa mnom želi i može stvoriti.

Radi za Disney. Trideset i pet joj je. Otvorena, divna, komunikativna. Pričale smo dugo. Strpljivo je odgovarala na moja pitanja. Većina posjetilaca festivala bila je, zapravo, divna i starija od trideset. Došli su u različitim kombinacijama; parovi, braća, obitelji s djecom, prijatelji. Mahom iz Velike Britanije. Došli su se kupati, plesati, biti zajedno, sami sa sobom, sami s drugima. Najstariji posjetitelj imao je sedamdeset i kusur. Znao je svaku pjesmu i za svaku je imao pripremljene pokrete. Nije izgledao smiješno, izgledao je prirodno i sretno. Zasigurno se i sam tako osjećao jer su ga i drugi tako doživjeli. Odnosno ja. Jer kod drugih nije izazivao pozornost i čuđenje kao kod mene. Pozitivno čuđenje, ali čuđenje.

Ona je Žena čiju snagu i britkost osjećaš i kada šuti. Žena čiji se glas prolama i kad šapće. Žena o čijim riječima razmišljaš satima nakon što ih je izgovorila. Žena koja vidi rješenja za probleme kojih većina još nije ni svjesna. Žena koja sa simpatijom promatra anomalije. Žena koja će od istog pijeska napraviti kulu i pozornicu za ples. Žena koja razumije suštinu čovjeka (jer samo takvoj mogu vicevi i hirevi moga oca biti simpatični). Žena koja, kada govoriš, prodire pogledom i ušima u svaku tvoju riječ. Ona je Žena koja je majka intelektualcu topla zagrljaja i intelektualki bistra uma. Jer samo takva Žena može biti majka takvim Ljudima.

U pola šest ujutro, sjedile smo ispred šatora i jele pohano meso i varivo. (Mamina predviđanja su se, naravno, ostvarila.) Đuskale smo šest sati. Bila sam si okej. Ni trijezna ni pijana. Taman. Do pola devet ujutro kad sam ustanovila da mi fali ručnik. Ostavila sam ga da se suši na stolici ispred šatora. Nema veze, kava će poboljšati sve. Za kavu mi trebaju novci. Novci su mi u torbici. Torbice nema. Torbica je ostala ispod ručnika. A u k. Mobitel, novci, ruž, novi korektor i torbica koju sam zaista, ali zaista voljela. Ukradeno. Ili kako bi rekao A.- uzeto. Tad sam shvatila da sam bila malo više taman no što sam mislila.

Ušao je u prostoriju i obznanio točno vrijeme kad su počeli postavljati žičanu ogradu. Nikad neću zaboraviti očaj, zgroženost i tugu tog Čovjeka. Neću zaboraviti jer sam u toj minuti znala o kakvom je Čovjeku riječ. I svaka se moja misao obistinila. To je Čovjek koji se bori za pravdu. Bez obzira tko sjedi ili se diže s druge strane stola. To je Čovjek kojeg zanosi ženski um, poštuje ga i s posebnom pozornošću uvažava. Usudila bih se reći, štuje ga. (Tužno je što to moram navoditi kao posebnu kvalitetu, ali Balkane moj). On je Otac i Suprug. Suprug koji se divi svojoj Ženi čiji se glas prolama i kad šapće. Otac čija je ljubav, briga, nježnost i odgovornost sažeta u samo jednom dodiru. On je Otac intelektualcu topla zagrljaja i intelektualki bistra uma. To je Čovjek koji „između dva zla ne odabire nijedno.“

Dobro sam. Nakon dugo vremena sam jako, jako dobro. Imala sam čast gledati tu Rock’n’Roll obitelj. Bez pretencioznosti. To su roditelji koji jedan mjesec s djecom putuju po svijetu, a drugi provedu u kući na osami sred otoka. I tamo se igraju sa svojim intelektualcima. Bez holograma, helikoptera na daljinsko upravljanje, mobitela i inih „igračaka“. Njih četvero, more, cvrčci, pokoja društvena igra i mnoštvo knjiga. I uspjelo im je. Odgojili su djecu koja s jednakim zanimanjem i ushićenjem proučavaju ulice New Delhija kao i kamenje starih dalmatinskih kuća. A oni se u roditeljstvu nisu međusobno izgubili, štoviše, zajedno su formirali jednu novu sferu. Sferu u kojoj ih je četvero i gdje sad s dva dodatna para očiju kreću u novi krug po svijetu. Za svaki slučaj. Ako im je prvi puta nešto promaklo.

Dobro sam. Usprkos krađi! A to je vraški test. Uistinu sam dobro. Dobro sam I jer sam napokon osvijestila ono što već dugo „znam“. Odrastanje (da, još uvijek starenje nazivam odrastanjem) ne znači ograničavanje, odricanje i žaljenje za mlađim danima. Odrastanje znači bolje biranje – ljudi, zabava, predstava, festivala, zemalja, ljudi, hrane, pića, filmova, knjiga, ljudi. Odrastati znači izoštriti ukus. A to mi je dokazala Rock’n’Roll obitelj i plaža prepuna „sredovječnih“ Britanaca koji su plesali deset sati, a ne samo šest. Plesali, ne đuskali.

PRIČE IZ KAMENOLOMA?

Sjedila sam u dnevnom boravku i gledala u zid. Ofarbali smo ga prošle godine, sami. Cijelu sobu obojali smo u svjetlije zemljane nijanse, ali taj smo zid htjeli istaknuti pa smo odabrali jako tamnu, gotovo čokoladnu boju. Radi kontrasta. Naime, nakon što se zatvorio trgovački centar u mom kvartu, organizirana je rasprodaja. Svega. Prodavali su čak i namještaj na kojem je prije bila posložena roba. Prekrasne bijele, masivne kocke. Bez unutrašnjosti. Kupili smo ih i dugo razmišljali kako ih iskoristiti. Na koncu smo od njih napravili jednu pomalo kubističku instalaciju. Postavili smo je na taj tamniji zid i ispunili knjigama i TV-om (TV koji propušta brojne tekme dok je tata na moru). Izgledala je čvrsto, sigurno, a opet neizvjesno. Izgledala je toplo i ljudski. Zbog čokoladnog zida u pozadini, vjerojatno. Cijeli taj prostor djelovao je poticajno. Dovršenost zida otvarala je nedovršenost:

namještaj u kuhinji izbrusili bismo i prefarbali u neku bež ili new age egg shell nijansu. Shabby chic za mene pa za njega. Balkon bismo proširili i napravili veliku terasu. Divnu veliku terasu. S drvenim gredama na koje bismo objesili lučice. Ljetne i božićne. Primjesa industrijskog stila za njega pa za mene. Imali bismo i francuska vrata koja bi povezivala i odvajala kuhinju od dnevne sobe. Prostor oko vratiju ispunili bismo knjigama. Svaki slobodni zid ispunili bismo knjigama. Napravili bismo i malo predsoblje samo za Lunu i Arija.

Satima sam gledala u taj zid. Tog ponedjeljka.

Ali tog ponedjeljka više nije izgledao ni poticajno ni čvrsto ni toplo. Izgledao je kao utroba koja je eksplodirala. Namještaj je izgledao sterilno i bolnički. Kao da se naknadno našao u kaosu prouzrokovanom eksplozijom.

Možda zbog sunca, možda zbog zavjesa koje su sad bacale drugačiju nijansu svjetlosti na sobu i namještaj. A možda jer se B. dan ranije preselio u Sloveniju. Možda. Ali znam da taj zid više nije izgledao isto.

Ostali su preko vikenda. Da mi pomognu raspakirati se, da pomognu sebi, da pomognu meni. Tata je otišao u nedjelju popodne, mama je ostala do ponedjeljka ujutro. U devet sati, mi brucoši, imali smo uvodno predavanje, pozdrav dekana.

Pozdravile smo se na tramvajskoj stanici. Mama je skrenula u park koji vodi prema željezničkom kolodvoru, a ja sam skrenula u ulicu Fakulteta.

Nakon par metara hoda, vratila sam se. Umjesto užurbanog hoda i prepoznatljivog zvuka njenih potpetica, zatekla sam je kako sjedi na klupi u parku i plače. U tišini. Bez potpetica.

Zvuk njenih potpetica, godinama je najavljivao njen dolazak. Od raskrižja pa do naše kuće. Bio je to jedan prepoznatljiv hod s naglaskom na peti. Odlučan i snažan. Svojevrstan marš. Kao što Luna i Ari točno znaju prepoznati zvuk našeg auta, tako sam ja uvijek znala prepoznati zvuk hoda svoje mame. Pružao mi je utjehu i sigurnost. Naročito kad bih se nakon lošeg dana u školi vratila doma. Iščekivala bih taj zvuk – da me ohrabri, da me utješi.

Tog ponedjeljka ujutro, plakala sam s mamom. Svaka u svojoj ulici. Nisam željela biti u Zagrebu, željela sam biti doma.

Dan prije selidbe, B. je obznanio da mu je osobna istekla i da mama i ja same selimo mene i moje stvari u Ljubljanu. Od silne žurbe i pakiranja, zaboravili smo provjeriti dokumente. Grad koji je za mamu bio poznat i nekad dio iste države, za mene je bio drugi svijet.

Otišla je dan kasnije, ostala sam sama u sobi, u kući punoj stranaca, u nepoznatom kišovitom gradu. Mama je otišla iz Ljubljane u ravnim cipelama. Sjetila sam se potpetica. Zbog sjete. Ne zbog ovisnosti. Nastavak studija u Ljubljani činio se djevojački odraslim.

Za par mjeseci Brane je došao za mnom.

Proveli smo tri divne godine u Ljubljani. A onda su nas okolnosti vratile u Hrvatsku.

I to je bilo u redu. Pomisao da živim u rodnom gradu s njim, okružena s prijateljima i s obitelji, bila je bliska i topla i divna. Kao lučice koje bi visjele s drvenih greda. Bez obzira na godišnje doba.

Ali ključnu stvar nismo mogli obistiniti – pronaći posao. Zvuk maminih potpetica postajao je opterećenje. Njen marš više nije bio utjeha i sigurnost. Oživljavao je staru mene. A ja to više nisam željela biti. Ja to više nisam smjela biti. Melodičnost maminog hoda izazivala je nervozu. Zašto nitko ne odgovara na mailove? Na pozive? Da se preselimo u Zagreb? Ako se ostvari mogućnost mog zapošljavanja najesen, Zagreb je savršen kompromis.

Lučice smo u mislima preselili u Zagreb. Napravili plan. Zajednički plan, ali nepouzdan plan. I zato smo, kad je stigao mail, znali da je to ispravna odluka: za tri dana počinje raditi u struci, u divnoj firmi na prekrasnoj lokaciji. U kamenolomu. Ali u drugom gradu i u drugoj državi.

Otišao je u nedjelju. Ponedjeljak sam provela na kauču gledajući u naš zid. Koji to više nije bio.

Njegov odlazak nije bio prirodan (iako u trenutku jednako bolan) kao mamin. Njegov odlazak bio je mučan i težak i neprirodan. I ponavljao bi se svaki tjedan, svake nedjelje. A takav život nismo željeli. Željeli smo živjeti zajedno.

I to smo i odlučili. Nismo birali gdje ćemo se roditi, ali možemo birati gdje ćemo živjeti. Treba nam novac da ne mislimo o novcu. Jer tek tada će zvuk maminih potpetica opet postati divna melodija, a smeđi zid čokoladni.

Ljubljana i ja srest ćemo se uskoro opet. I vjerujem da ćemo jedna drugoj biti uzbudljivo vrelo ideja.

Za početak, priče iz kamenoloma? Može.

Zašto sam zaboravila Tvoj rođendan.

Izgleda li ovako Tvoje skrovište? Ti sakrivena, a pogled čist i gol. Kada zamišljam paralelni svijet koji si stvorila u svojim snovima i gradove koje tamo posjećuješ, ovako vidim Tvoje utočište. Toplo i okruženo knjigama.

Pomisao da kad zaspiš odlaziš u svijet koji si godinama gradila, čudesna je. Pomisao da si u tom paralelnom svijetu snova stvorila svoje gradove, zastrašujuća je i divna. Kad pred san biraš u koji ćeš grad noćas otići, nadaš li se da ćemo se možda sresti?

Teško je verbalizirati tu našu sposobnost ne samo zamišljanja, već i življenja u paralelnim svjetovima. Noćnim i dnevnim. Ne želim previše otkrivati, proglasit će nas luđakinjama. Ali ne samo zato. Ne želim previše otkrivati jer je to samo Naše.

Grozna sam, znam, oprosti. Važno mi je da znaš da nisam zaboravila na Tebe i na Datum, zaboravila sam, naprosto, koji je dan, tjedan. Smela sam se. Dopusti da objasnim. Nabrojat ću neke razloge, javnosti primjerene. Pročitaj ih.

RAZLOG PRVI

U tjedan dana imali smo dvije poplave. I to ne bilo kakve, već one gdje se kanalizacija sa svim popratnim sadržajima digne. Plus moj ispit. E da. Moj ispit.

RAZLOG DRUGI

Promatrala sam je danima. Inače smirena i staložena, sada je izdisala zabrinutost i nervozu. Ili možda moju-toliko-puta-spominjanu tugu? Ispitivala sam je, pomalo provocirala. Reci mi! Bojiš li se? Znam da si uzbuđena, ali bojiš li se? Mama, jesi li tužna? Znam da imaš planove, ali jesi li tužna? Večeras zadnji puta biramo odjeću. Večeras zadnji puta stavljaš viklere. Večeras zadnji puta navijaš budilicu. Jer! Sutra posljednji put ulaziš u razred. Posljednji put otvaraš, sad već elektronički imenik (eto dočekala si i to), posljednji put kupuješ klipić od tete Piroške, posljednji put uzimaš kredu u ruke, posljednji put čuješ školsko zvono. Sutra posljednji put izlaziš iz razreda.

Mama. Sutra odlaziš u mirovinu. Bojiš li se?

Došli smo po Nju pred školu. Čekala nas je nasmijana, s buketima i bombonijerama u rukama. Puna priča. Održali su joj govore, zahvalili joj, raznježili je. Pričala je kao prvašić nakon prvog dana škole. I tad sam shvatila. Nije mama ta koja je bila tužna i zabrinuta. Ja sam bila.

Mama je bila dirnuta i sretna. Sretna jer ispunjena odlazi u mirovinu. Sretna jer je umirovila  profesoricu u sebi, ali ne i đaka u sebi. Đak u njoj i dalje je željan.

Nestrpljiva je! Uzbuđena jer će moći više čitati, putovati, pisati, čistiti, putovati, čistiti, čitati, ići na koncerte i predstave, čitati, PISATI. I, naravno, biti na moru do prve jače bure.

Otišli smo na kavu/pivu proslaviti. Na povratku nam se pokvario auto. Stražnji lijevi kotač odlučio je prestati se okretati.

RAZLOG TREĆI

Naravno da je to bilo u tri popodne, naravno da je to bilo na najprometnijoj cesti i naravno da smo auto stigli parkirati jedino pred najprometnijom pekarom koja nema parkiralište već, kako oni to vole naglašavati, zaustavni prostor.

Nije auto kriv. Krivi smo mi jer nismo na vrijeme uložili u njega i neke dijelove zamijenili. Besparica, jebiga. Jednostavnije je bilo zvati vučnu službu i nadrndanog vozača koji pred još nadrndanijim kupcima pokušava preparkirati auto na to vučno čudo. Naravno, uz popratne sočne psovke. Put do mehaničara trajao je tri minute (dvije ulice), put do mehaničara naplatio nam je sto kuna. Eto. Mehaničar, na početku ljubazan i pun razumijevanja, mijenja stav nakon što mu Brane objašnava da smo dijelove već kupili i da ne treba naručivati nove. (Kupili smo ih prije kvara jer smo dobili popust, a majstor je s tom trgovinom u nekoj zavadi.) Čekamo tjedan dana, odlazimo vidjeti što je s autom. Popravljen je i parkiran stoji već tri dana, ali je majstor, eto, zaboravio javiti.

RAZLOG ČETVRTI

Dan nakon što nam se pokvario auto, neplanirano sam se (od muke) malo opila. Bila je I tekma koja je začudo prošla bez rasističkih i Bog-i-Hrvati komentara. Dobro društvo, kokice i vino. S obzirom da sam zadnji puta pila u drugom mjesecu, nije mi puno trebalo da me lupi. I baš kad sam bila u najblaženijem stanju, zove me mama. Mora na hitnu, upalilo joj se stopalo. (Kak’ ti se može upaliti stopalo?!)

Posuđujemo auto, vozimo je na hitnu. Brane vozi, a ja sam samo pripita (ok, pijana). Ulazim s mamom u ambulantu, prekrivam usta kapuljačom, izbjegavam eye contact s doktoricom i medicinskim tehničarom. Naravno da su oboje mamini bivši učenici. Kada je postalo preneugodno pričati u kapuljaču i gledati u pod, obznanila sam kao najokorjeliji navijač – bila sam na tekmi! Instant razumijevanje i pogled podrške.

Sve-skupa-zajedno trajalo je do četiri ujutro. U međuvremenu su me mama i Brane ciklično slali na zrak jer ih od smrada peku oči (popila sam tri gemišta pobogu)i vikali na mene jer mamu vrtim u kolicima i kod svakog zavoja dovodim njeno upaljeno stopalo u još veću opasnost, pjevam, a sjedimo kraj intenzivne i imam cravingse, a pekara u bolnici je zatvorena. U tri ujutro predložila sam da igramo „Kaladont“. Bilo (mi) je urnebesno. Ne sjećam se točno što, ali bilo je urnebesno.

U pola pet smo došli doma. U pola pet sam se otrijeznila.

Prije dvije godine, kad si se udavala, napisala sam ti: Divila sam se Tvojim crtežima vila, Tvojim mirnim i elegantnim pokretima, krasopisu kojim si ispisivala dnevnike. Divila sam se Tvojim barbikama koje su uvijek bile tako očuvane. U Tvojim su mi rukama sve stvari izgledale ljepše i nježnije. Napisala sam i da Ti i ja činimo jedan mali univerzum u kojem su naše osobnosti uvijek slobodne. Napisala sam i da će Tvoja dječica biti najsretnija na svijetu jer je njihova mama vila.

Sestro moja, oprosti što smo zaboravili Tvoj rođendan u godini kad su ta dva čuda zaživjela. U godini kad su dobila mamu koja će im osim ovog svijeta pokazati brojne druge svjetove. Mamu koja će njihovu čudnovatost poticati i njegovati. Mamu zbog koje će jednog dana i sama stvarati svoje svjetove i u njima graditi svoje gradove! U godini kad su dva čuda dobila mamu vilu.

Sretan Ti rođendan!

TUGA, DIURETIK I GAŠENJE AUTOMOBILA

Jedan je američki komičar u jednom američkom showu ispričao voditelju kako je zapeo u prometu prije par dana kad su na radiju pustili pjesmu Sweet Home Alabama, pjesmu brojnih generacija. Počeli su navirati, pomalo univerzalni, simboli mladosti – prva ljubav, prva pijanka, gitara, ajde dodajmo opisu i plažu i vatru. Ali prije no što su se simboli stigli pretvoriti u sjećanja i prizvati sliku mladosti, komičar je posegnuo za mobitelom i 9gagom. U drugoj polovici pjesme ipak je spustio mobitel. Bilo je teško, oči se jesu zacaklile, ali prepustio se i dopustio pjesmi i sjećanjima da ga prožmu.

„Velim ti! Vi ne znate uživati! Vi ne znate što je prava sreća! To što smo mi sve radili, koje smo sve igre izmišljali. Kol’ke smo batine pokupili, ali smo opet isto radili. Svake smo ljetne večeri nešto pekli. Nisu to uvijek bile kobasice! Krumpir je često bio. Ali fin kao kobasica!“

„Vi ne znate uživati!“

Ma nemojte! Vi, meni hedonistici, govorite da ne znam što je sreća? Meni se doslovno pozadina svijeta (ne, života!) zamagli kad na stol dođe fokus – hrana! Tata i ja smo se, gospodine moj, utrkivali od Varaždina do Čakovca tko će prije stići doma da ugrabi zadnji komad pohanog mesa od nedjeljnog ručka! Ja cijenim hranu! Ja volim hranu! Hrana me pokreće! Doslovno i preneseno. O igrama da ne govorim! Čakovečki Jug i mi, djeca, oživjeli smo junake Pavlove ulice.

Ali zašto imate tu potrebu? Pitam, mada ćemo je vjerojatno imati i sami. Zaboga, još se Platon žalio na atensku mladež. Razumijem, glorifikacija mladosti olakšava možda ne tako uspješnu sadašnjicu. (Sreća je ili prošlost ili budućnost?) Neke stvari, naravno, jesu bile bolje. Razumijem, mladost se često koristi kao međugeneracijsko razlikovno sredstvo – prirodan generacijski jaz umjetno predstavljen i interpretiran. Ali zašto smo postali tako dobri u prizivanju nostalgije, a tako loši u suočavnju s njenim često popratnim dijelom – tugom? Zašto pristajemo na fizički napor pa i bol tokom treninga, ali odgađamo osjećaj tuge? I za jedno i drugo potrebna je volja, potrebna je odluka. I jedno i drugo kad završi donosi osjećaj satisfakcije i olakšanja. Zašto smo se toliko udaljili od sebe samih? Zar smo zaista toliko naivni i mislimo da će 9gag nepovratno uništiti osjećaj tuge? Bojimo li se toliko tuge da smo se počeli bojati i vlastitog društva? Koliko nas može prije spavanja ostati sa sobom i sa svojim mislima? A koliko nas to odgađa i poseže za mobitelom? Zašto se, umjesto da vrednujemo tuđe živote i izazivamo međugeneracijsku zavist, međusobno ne podučimo i naučimo suočiti s tugom?

„Iskreno? Vjerojatno nije podijelila tvoj blog jer ne pišeš o pozitivnim stvarima koje ljudima odvraćaju pozornost od svakidašnjih briga. Nije tvoj blog depresivan, ali ne govori o tome kako svoju sreću stvaraš (isključivo) sam i kako je tvoj život posljedica (samo) tvojih misli. Za nju tvoj blog nema taj ‘Petar Pan i Zvončica efekt’.“

Ali ne shvaća li ta gospođa da smo postali kultura distrakcije i da ona uvelike potpomaže njezinu očuvanju? Neću izaći na ispit u ponedjeljak pa, eto, da naučeno ne propadne: čuveni sociolog Theodor Adorno, rođen početkom 20. stoljeća, predvidio je upravo to. Distrakciju od stvarnih, egzistencijalnih problema. Što bolje odvraća pozornost izrabljenim, potplaćenim radnicima od mainstreama? Tvorničko proizvođenje (štancanje!) pjesama, filmova, serija, igrica. Predvidljivo i utješno. Bez pobune, bez pitanja. Kao i život koji nam nameću.

Uloga takvog komercijalnog mainstreama (kojem Adorno zamjera i dehumanizaciju te izostanak umjetničkog i kulturalnog apsekta) podrška je ovoj vrsti beskrupuloznog kapitalizma. Svaljivanje (cjelokupne) odgovornosti na pojedinca kao na jedinog kovača vlastite sreće, je win -win situacija za nadležne organe. Jer zašto bismo krivili njih ako nas vlastiti sugrađani uvjeravaju da nam je ‘u životu onak kak’ si složimo’?

Zašto je tako malo ljudi ugasilo auto u petak u pet sati popodne?

Nazvala sam je da joj kažem da bih je voljela doći posjetiti, ali ne znam hoću li moći jer je njegova mama jako bolesna. Pitanje je hoće li preživjeti. Ne dolazi u obzir da ga ostavim samog. Rekla sam joj da sam tužna. Tužna sam. Moja je rečenica u njoj izazvala nelagodu i zamor. Kao da tražim ispriku. Kao da je nečija bolest i tuga koja dolazi s njom – opravdanje. Brzo je promijenila temu. Njena je nelagoda sad u meni izazvala nelagodu. Jesam li je uvrijedila?

Prekinuli su. Došla je do točke u kojoj je bilo ključno donijeti odluku: nadati se pomirbi ili odlučiti preboljeti – svjesno dopustiti boli da zagospodari svim aspektima njenog života.

Ne želi je pitati kako je. Zna da su prekinuli, ali osjeća da bi pitanje bilo narušavanje njene intime.

Živimo u eri voajerstva (više je i ne doživljavamo takvom, smatramo je naprosto životom) – zašto ne osjećamo nelagodu kada doslovno gledamo tuđe donje rublje, ali se preznojavamo kada je netko tužan? Zašto je tuga intima, a fotografija djeteta iz rodilišta nije? Tuga kao da je postala velika nužda. Kroz sve prolazi, nitko o tome ne priča. Osim s doktorom, a i tad s nelagodom. Neoslobođena tuga dovodi do depresije, jednako kao što neredovita stolica dovodi do zapletaja crijeva. Na internetu je više članaka o depresiji i šljivama kao prirodnom diuretiku, nego o tom temeljnom ljudskom osjećaju.

Blokiramo li svjesno osjećaj tuge zbog vlastite pasivnosti ili pak zbog spomenutih usađenih društvenih normi? Jer trening psihe nije samo ponavljanje pozitivnih mantri, trening psihe je i suočavanje. Sa sobom, a onda i s drugima. Suočavanje može biti bolno, ali samo ona bol s kojom smo se suočili je prolazna. Samo svjestan čovjek je slobodan čovjek.

Boje li se nadležni da bi suočavanje s tugom ugasilo (pre)više automobila na ulicama gradova diljem Hrvatske? U petak. U pet popodne.

OSTARJETI MLAD

Sjetim ga se često. Bila sam dijete, On je plakao kao dijete. Iskreno, nemoćno, željno pažnje. Stajali smo ispred staračkog doma, a On je sjedio na klupi – bjelovarski čiča Goriot. Godinu dana nitko ga nije posjetio. Ima djecu, kaže sestra, imovinu je podijelio, ostao je sam. Svaki dio njegova tijela, svaki komad njegove odjeće želi ispričati priču. Ali plač ne dozvoljava. Možda kad se umori. Možda se tad riječi izbore i progovore.

Zabunom smo došle, nismo znale – u potrazi za partijem, prošle smo godine zalutale na brucošijadu ‘Biotehniške fakultete’. „Ti mi izgledaš kao da studiraš mikrobiologiju“. Zašto pobogu? Odakle tako specifična pretpostavka? „Onda kemiju.“ Zašto je toliko siguran da je moj studij prirodoslovne naravi? Čovjek uperi prstom prema natpisu na kojem piše „Brucošijada“. Aha. „Koliko imaš godina?“ Dvadeset i pet. „Izgledaš mlađe, kao da imaš 22.“ Reče-tridesetogodišnjak-koji-je-u-subotu–navečer-na-brucošijadi. I tad me lupilo, snažno. Još sam nedavno komplimentom smatrala opasku da izgledam starije, sad sam cvala jer izgledam mlađe – tri godine. A onda sam se odjednom osjetila staro. Već mi je dvadeset i pet. Koliko nostalgije može zjapiti iz tri godine.

„To ti je zlatna verzija studentskog doma. Samo što sve aktivnosti moraju biti raspoređene kroz dan, između ‘power napova’. Jedu, idu na kavu, druže se, idu na izlete, idu na predstave, predstave dolaze k njima, jedu, ljubuju.“ Ljubuju? „Mirjam moja, mama je u tri popodne išla djedu u posjet i čula šuškanje plahti i ljubakanje sa susjednog kreveta. Djedov cimer imao je redovitu posebnu gošću. A i sam djed ima simpatiju, odnosno simpatije. Otkad je u domu, živnuo je. Druži se sa svojim ‘dečkima’, ‘curama’. Posjećujemo ga nekoliko puta tjedno, vikendom ga vodimo na ručak. Puno se smije otkad je u domu. Dok je bio kod nas osjećao se – staro.“

„Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“. Tu sam rečenicu prvi puta pročitala na prijateljičinoj rođendanskoj čestitki (retrospektivno – kako morbidno). Visjela je iznad njenog radnog stola pričvršćena pribadačom. Bile smo treći razred osnovne škole. Drugi put odjekivala je hodnicima srednje škole. Saznali smo da je profesorica matematike morala otići i da nemamo zadnji sat. Trčali smo niz stepenice prema izlazu kad se profesorica biologije nagnula preko rukohvata i viknula „od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“. Čuli smo, ali već smo bili u prizemlju.

Nije svjesna, ali diže ruku. Svaki put kad netko prođe pored otvorenih vratiju njene domske sobe, ona podigne ruku i pruža je. Kako onda nije svjesna?

„Ma kakva srednja škola, studentski dani su DANI. Iskoristi ih! E to je bio život!“ Gledam ga, slušam i upijam. Želim zapamtiti. Ovi dani nisu samo dani, to su Dani. Ako ih ne iskoristim, nema povratka. Sad se stvaraju uspomene. Strašno! Znači li to da diploma označava kraj mladosti, ludosti, entuzijazma? Označava li diploma kraj života? Volim svoje djetinjstvo, neke dane više, neke manje. Obožavam i svoje srednjoškolske dane. Ali trajali su s razlogom četiri godine. Studentski dani? Divni dani! Raznoliki, šaroliki, lijepi, bolno lijepi, bolni. Ali pomisao da se vratim u te dane neprirodna mi je i strana! Pomisao da ponovno živim s dvadeset docimera i s deset njih dijelim tuš više ne zvuči avanturistički. Zvuči samo gadno. Osjećam se živo! Ali drugačije. Veselim se životu. S nostalgijom se prisjećam prošlih dana, ali s radošću iščekujem nadolazeće. (Dok nisam u PMS-u, onda je sve crnilo i magla.) „Ma sve nakon tridesete ti je nizbrdica.“ Lažeš! Nemoj mi to govoriti! Zašto mi to govoriš?

„Svake godine u desetom mjesecu, kruzerom putujemo od Italije do Japana. Tura umirovljenika. Prošle su nas godine skoro zaboravili! Htio je kupiti oslikanu šalicu s motivom zmaja! I nema majci! Mora i mora! Gledam panično na sat, kasnimo, ali on ne odustaje! Koljeno ga boli, hrskavicu nema, ali trčkara od štanda do štanda. I pritom se vražje smije! Jedva smo stigli. Kupio je šalicu. Smijala sam se i ja. Kasnije. Ali neće mu biti smiješno ako dogodine proba izvesti istu vragoliju s umjetnim kukom.“

Ako nam dopustite, bit ćemo sretni. I na kauču s trideset i na kruzeru s osamdeset. Bili smo sretni u školskoj klupi, bit ćemo sretni i u onoj uredskoj. Ako nam dopustite. Ako nam dopustite, bit ćemo i dalje lijepi. Bit ćemo lijepi sa šezdeset kao što smo bili i s dvadeset. Drugačiji, ali lijepi. Bit ćemo još zanimljiviji i još smješniji. Bit ćemo pametniji i obrazovaniji. Željet ćemo puno toga reći, još više čuti. Ako nam dopustite, bit ćemo stari. Molim vas, osvijestite i shvatite da živimo i činimo kulturu perverzne mladosti. Jer tek ćemo tada sa pedeset smjeti imati lica pedesetogodišnjaka, a ne lica poput bebine guze. Imat ćemo sretna lica. Ako nam dopustite, starenje će biti potvrda života, a ne izdaja.

„Starost je teška, neprivlačna, neugodna. Ljudi je se plaše, ne žele čak ni biti okruženi njome. Gotovo misle da je zarazna. Mi smo više botaničarke, nego sestre. Oni su naše biljčice. Pogledi su im uglavnom prazni. Ali, zanimljivo, fokusirano prazni. Oni ostavljeni prvi odu. Fokusirani su na svoju starost i na svoju bol.“

Nemoj mi amerikanizirati životne etape. Život je red, ali i nered. Ne pokušavaj me denaturalizirati. Ne usađuj mi strah od starenja. Pričaj mi o tom divnom iskustvu. A kad dođe vrijeme, ne ostavljaj me. Bez obzira hoću li kraj dočekati na kruzeru, u staračkom domu ili u kući u kojoj sam rođena.

2. dio – Kriza srednjih dvadesetih ili depresija?

„Kolica u dućanima trostruko su veća. To su, djeco moja, redovi i redovi hrane. Ne! To nije hrana, to je smeće! I svi napune kolica do samog vrha. Na blagajni te prodavačica pita kako si, a zuri u strop. Staze za pješake i bicikliste ne postoje! Djeco moja pa oni se voze u šetnju! Jedino lijepo na Floridi je On. I plaže. I papaja! Najela sam se papaje za cijeli život.“  Teta V.

Košulju sam speglala u srijedu. U srijedu sam pripremila i svoj životopis, kopirala potvrdu o diplomiranju, prebrisala cipele i kupila najlonke. Dva dana ranije stigao je jedan odgovor – pohvalila me, rekla da me želi upoznati i da dođem u petak u 12 na razgovor. U četvrtak navečer dobila sam menstruaciju. Otkad mi je ozlijeđena kičma, menstrualni bolovi postali su nesnosni. No adrenalin je, ovaj put, nadjačao bolove. U petak smo se probudili rano, doručkovali, spremili se i krenuli. U sat i pol vožnje isplanirali smo preseljenje u Zagreb. Ili da se ipak vozim na posao? Teško ćemo pronaći stan u kojem smijemo boraviti s dva psa. Vidjet ćemo. Od koje ću plaće moći kupiti novi laptop? Parkirali smo ispred Fakulteta točno u 11, popili kavu i zapalili.

U pola 12 smo moja kičma, moja menstruacija, moj dečko i ja sjeli na klupu ispred kabineta. U Pola jedan otišla sam se raspitati na portu. Živac u kičmi opet mi se upalio, bol i adrenalin borili su se. U Jedan sam joj poslala mail. Popila sam prvu tabletu. U Tri sam zamolila tajnicu da je nazove, nije se javila. Popila sam drugu tabletu. Ne mogu više sjediti, ne mogu ni stajati. Promatram studente, oni promatraju mene. Predavanje, a sad i vježbe, završili su.

U Pola Četiri bilo je jasno – zaboravila je na mene. Adrenalin je nestao. Ostala je bol. Ali koja?

„Lijepo mi je u Švedskoj, stvarno je. Samo mi fali da ponekad popijem kavu s nekim. Oni tu ne piju kavu.“ S.

Podigla sam potvrdu o nekažnjavanju i potvrdu s mirovinskog. Poslala poštom. Natječaj je bio namješten.

Svaki vikend idem doma. Više nas je pa zajedno putujemo. Graz je blizu. Znam da sam tek u dvadesetima, ali vjeruj mi, brzo to prođe. Isplatit će se, uživat ćeš u bezbrižnoj mirovini.“ H.

Stol u uredu okrenuo je prema prozorima da vidi grad. Stol u uredu okrenuo je tako da me tokom cijelog razgovora zasljepljivala bijela svjetlost. Škiljila sam kao da preispitujem i sumnjam u svaku njegovu riječ. Frajer je pojava. Stvarno jest. Voli pričati – o sebi.

Razgovor je trajao sat i deset minuta. Deset minuta bilo je mojih (u to je uključena vožnja liftom, ulazak, izlazak, vožnja liftom). Požalila sam što nisam prihvatila kavu ili čašu vode. Brada mu se smiješno pomiče dok priča. Ured je baš dug. Stolica je relativno udobna. Lesnina ili Ikea? Nadam se da je Brane pronašao parking. Na putu prema Zagrebu pregrijao nam se kotač. Stali smo na benzinskoj da ga zalijemo vodom. Pričekali smo desetak minuta – da je htio eksplodirati, eksplodirao bi – i požurili prema Zagrebu. Nadam se da su Brane i kotač dobro.

Već je osijedio ili se farba? Ništa me ne pita. Zar ga ne zanima moj dosadašnji rad? Vizionar. Politiku firme temelji na ravnopravnosti. „Želimo manjine, želimo žene, želimo jednog čovjeka koji će ‘hendlati’ dvije funkcije. Ili tri. To bi, zapravo, bilo jako poželjno.“ Jesi li možda uz copywriting upućena u grafički dizajn? Nisi? Hm. Dobro. CV je zaista impresivan, posao je tvoj – gotovo sigurno! Čujemo se u srijedu, nakon prvog maja. Lijepo ga proslavi!“  O plaći nije bilo govora.

Prošla su dva tjedna. Zaboravio je javiti. Uzeli su prije tjedan dana na probni rok jednog dečka. „Kaže da je dobar i u copywritingu i u dizajnu. To je jedini razlog.“

„Jedino me strah da se mojima nešto ne desi, a mene nema.“ Daleko je Australija. Trebali bi mi dani da stignem. I.

Podigla sam potvrdu o nekažnjavanju i potvrdu s mirovinskog. Poslala poštom. Natječaj je bio namješten.

„Djeco, nejdite u Ameriku. Iscijedit će posljednju kap krvi iz vas. Ostanite u Europi. Europa je stara dama.“ Teta V.

Teško je. Stvarno jest. Obeshrabrujuće, demoralizirajuće, ponižavajuće. Bolno. Želim raditi. Trebam raditi. A ne daju mi. Kada je posao postao privilegija? Slušaš, suosjećaš, trudiš se razumjeti, ali tek kad osjetiš na svom želucu shvatiš – to je to. To je stvarnost države u kojoj živim. Nisam ju razumjela prije, sad ju razumijem. U svim njenim oblicima i užasima. S dvadeset i šest godina moj unutarnji glas ima sve manje utješnih riječi.

Zašto se slike na fejsu i riječi ne podudaraju s Tvojim tonom glasa preko telefona? Razumijem, prisiljen si bio otići. Ja sam ostala, želiš dokazati uspjeh, potvrditi ispravnost odluke. Ali, molim Te, nemoj. Reci iskreno kako Ti je. Da znam, da se pripremim. Ako i ja odem, da se ne razočaram i vratim. Molim Te prijatelju, pomozi mi. Nemoj svojim pričama o ljepotama i novcima hraniti moju bol, a zavaravati svoju. Znam da si tužan, znam da Ti fali obitelj. Znam da Ti falimo mi. Pomozimo si. Budimo si, prijatelju, utjeha. Nije naša krivica.

Stigli smo, već se danilo. Nakon što smo odvezli tetu V. njenoj kući, došli smo i mi svojoj. S terase sam čula lupanje čupavih repova po vratima i nestrpljivo grebanje. Luna i Ari znali su da smo se vratili. Mama je u polusnu potvrdila „doma ste“. Sjeli smo na terasu, zapalili i promatrali praznu ulicu. Doma smo. Do kad?

 

KRIZA SREDNJIH DVADESETIH ILI DEPRESIJA?

 

U tri sata iza ponoći trebao je stići autobus u Maribor. Teta V. dolazi iz Amerike.

Razmišljali smo kad da krenemo. Krenemo li u jedan, vozit ćemo umorni, krenemo li oko deset, dugo ćemo čekati. Odlučili smo ipak krenuti u deset i prošetati gradom. Parkirali smo na kolodvoru.

Tri dana prije odlaska u Maribor doživjela sam Slom. Navala boli bila je toliko jaka i kontinuirana da je ni bujica suza nije mogla osloboditi. Prvi put u životu morala sam povraćati da rasteretim tijelo i psihu. Osjetila sam neku vrstu satisfakcije u tom činu autodestruktivnosti –  holivudsko teatralnu vrstu. Onu koju samo promatraš. I zaista. Sjećam se sebe i tog trenutka. Promatrala sam lik koji sam glumila.

To mi se nije dogodilo prvi put.

Kad bi nakon druženja moji roditelji ispraćali goste, ja bih uživala u najboljem dijelu večeri. Kuhinja, hrana i ja ostali bismo sami. Katarzično. Meni neobjašnjivo, ali okus hrane nakon što gosti odu bio je kao okus vode koja odstoji više sati. Slađi, puniji, finiji. No te subote pažnju mi nije privukla hrana, već napola ispijene čaše vina. Imala sam jedanaest godina kad sam naslonjena na kuhinjski pult ispila prvu, a zatim i drugu polupraznu čašu.

Ne, ovo nije priča o tome kako sam se propila, već o mom prvom gledanju sebe kao lika. Bila sam lik nesretne osobe koji alkoholom ublažava tugu. Ja, naravno, nisam bila tužna, već sam kao pomalo ekscentrično i uživljeno dijete – oponašala.

Oponašanje scena iz filmova nije me čudilo, no promatranje i promišljanje o sebi kao liku – u trenutku događanja – jest.

Srećom, jedno me predavanje spriječilo u samodijagnosticiranju bipolarnog poremećaja i postavljanju Jacquesove prošlogodišnje pjesme s Eurosonga kao ringtona. Doživjela sam ‘aha’ trenutak. Ukratko: prihvaćena i često korištena teorija jednog ne-sjećam-mu-se-imena-i-lijena-sam-pogledati-u-notez sociologa, ljudski život objašnjava kao niz slika, predodžbi koje imamo o svijetu i sebi. Živimo prema slici koju smo stvorili, odnosno prema slici koja nam je nametnuta. Zamišljamo je, poistovjećujemo se s njom, tražimo je. Primjerice, općepoznati simboli Francuske su Eiffelov toranj, vino, sir, beretka, Versailles. Većina turista želi doživjeti upravo/samo to. Putuju s namjerom da verificiraju već stvorenu sliku, da potvrde predodžbu.

No što kada pronađu poznato u nepoznatom? Što kada se popnu na Eiffelov toranj, utaže glad sirevima i kroasanima, a žeđ vinom? Prestaju tragati?

Zar smo zaista svi oduševljeni istim stvarima? Zašto nam je dovoljno fotografirati se ispred Eiffelovog tornja da stavimo kvačicu i uputimo se u Toscanu i njene vinograde?

Jer živimo repliku. Masovni mediji učinili su repliku stvarnijom od originala. Nerijetki su primjeri turista kojima je Disneyland više dočarao i približio Pariz, nego sam Pariz. Filmovi, časopisi, društvene mreže nisu, kao knjige, samo zagolicali našu maštu, već su u našim glavama stvorili paralelne svjetove. I u svakom se od njih možemo zamisliti, svaki od njih možemo osjetiti. I za svakim tugujemo ako u njemu ne živimo. Osjećamo nostalgiju za nepojedenom hranom, za neposjećenim gradovima.

Osjećamo nostalgiju za neproživljenim trenucima.

Dvadeset i šest mi je godina, na prvoj sam godini doktorata u Ljubljani. Nakon odslušanih predavanja, vratila sam se kući. Pripremam ispit, tražim posao (o užasima traženja posla pisat ću u sljedećem blogu). I suočavam se sa svakodnevnim naletima tjeskobe. Oprečnost instagram života i hrvatske realnosti u meni je prouzrokovala tugu, nervozu, frustraciju. No najteže mi je nositi se s osjećajem potraćenosti.

Jesam li dosad trebala proputovati veći dio svijeta? Tek tražim posao, nisam li već trebala dobiti promaknuće? Ili sam trebala otići na Erasmus u Amsterdam? Trebala sam već  živjeti u New Yorku. Ako želim preživjeti, moram sama stvoriti biznis. Trebam li na ljeto ‘piti margaritu pod meksičkim nebom’? Posjetiti brojne festivale? Svaki od ovih scenarija toliko mi je stvaran, a moj lik u njima tako živ.

Nisam mogla prepoznati sebe u trenutku povraćanja, morala sam se odmaknuti. Morala sam na sebe i na svoj život gledati kao na jedan od, sad nepoželjnih, scenarija.

Centar Maribora bio je prepun pripitih studenata. Razgovori na španjolskom, slovenskom i hrvatskom pokrenuli su u meni val adrenalina pa val nostalgije. Jesu li moji studentski dani zaista već završili? Jesam li iskoristila sve što su mi nudili?

Pojeli smo pizzu i sjeli na terasu jednog puba. Promatrala sam društvo koje je sjedilo za stolom do nas. Neupadljiva izgleda, pričali su jezikom koji razumijem. Ali šarm drugog grada, meni dotad nepoznatog, dodijelio im je uloge pariških studenata koji sjede u kavani i pokreću revoluciju. Studenti su u mojoj glavi bili Francuzi jer slovenski studenti nisu dio mainstrema. Pronašla sam poznato u nepoznatom i čeznula za tim.

Bojala sam se da ću propustiti svjetove koje sam gledala, o kojima sam slušala. Bojala sam se da ću propustiti život.

Vratili smo se na kolodvor. Ušli smo u tri kriva autobusa u strahu da je teta V. zaspala. Isprobavali smo jeku čekaonice i pritom probudili putnike koji su zaspali čekajući prijevoz (nismo ih vidjeli). Smijali smo se toliko glupim forama, radili filtere od papira. Ništa ni s čim nisam povezivala. Naprosto sam bila sretna.

Jer putovanje ne treba biti glasno i predodređeno; sasvim tiho i intimno može u tebi nešto pokrenuti. Prepoznala sam nepoznato u poznatom. Čovjek kraj mene bespogovorno je sa mnom probdio noć.

Autobus je stigao na vrijeme. Teta V. sjela je u auto i rekla: „Amerika je, djeco moja, jedan veliki scam.“