MOJA PLOČA II.

*Tata kaže da ovaj tekst nije dovršen jer ga može razumjeti samo onaj koji poznaje kontekst. Meni se čini gotovim jer bih svaku novu riječ smatrala prisilom i stranim tijelom.

Ako i je nedovršen, takav je jer je premalo prošlo od tetine smrti. Teško mi je pisati o nečemu što nisam doživjela, a sad se pokazalo da mi je još teže zapisati ono što jesam.

Nevjerojatna je ta tuga, ta praznina koja boli i spotiče. Uvjerila sam samu sebe da ću joj jedino pisanjem dati formu, a s vremenom je i popuniti. Zasad neka budu zapisani fragmenti. I Desnica je rekao da se ‘svi mi umjetnošću liječimo od života’. Ovu crticu, i one koje će možda uslijediti, posvećujem njoj, svojoj teti. Ženi čije je misli bilo vrlo teško odgonetnuti jer su joj oči i usta promatrani zajedno, stvarali oprečan dojam. Oči su joj uvijek isijavale, a usta često bila napola prijekorno, a napola potvrdno pozicionirana. Lijevi kut bi podigla, a desni spustila.

Nastavi čitati “MOJA PLOČA II.”

MOJA PLOČA I.

Sporili smo se oko dana i događaja. Mama i ja smo sjedile na kauču, tata je ulijevao vodu u aparat koji smo im kupili za rođendan. Njihov je to ritual, svako bi jutro tata mami skuhao kavu. Ima nevjerojatnu upornost taj tehnički depriviran čovjek. S velikom pribranošću ponavlja radnje dok ih ne savlada. Čak i nad pjesmama, a pisanje mu dolazi s nevjerojatnom lakoćom, predugo bdije.

Mama je željela da tata preuzme kuhanje kave na tom novom aparatu. Nije htjela čak ni biti  prisutna kad smo objašnjavali kako se koristi. Željela je da to bude nešto tatino – njoj.

Nakon što je podmetnuo šalicu, tata je desnom rukom popravio kosu, prekratku da je sveže u rep, a predugu da ga ne bode u oči. Odbijao je šišanje, kao da godine odlaze u kosu, a ne u kosti. Stari kosa, a ne on. U lijevoj je ruci držao praznu šalicu.

– Nije tako bilo, vjeruj mi. – mama je rukama protrljala glavu. Činila je to svaki puta prije nego bi počela sporo, ali veoma precizno prepričavati događaj koji se davno zbio. Prije no što je stigla nastaviti, tata ju je prekinuo.

– Dopusti da ispričam kako se ja sjećam tog dana. – rekao je pomalo nervozno naginjući se da provjeri curenje kave iz aparata pa da zamijeni šalice. Iritiralo ga je bockanje kose po kapcima, ali nije to htio priznati.

– Ispričaj. – rekla je pomirdbeno.

– Položio sam Sivkicu u kutiju u kotlovnici prije nego što smo te odvezli, rekao sam vam da spava. Vani je bilo sunčano. Kad smo se vratili, iznio sam kutiju na podest, uzeo lopatu i kraj komposta počeo kupati rupu. Skrivao sam je od vas, pogotovo od tebe, Mirjam. Htio sam je zakopati u tajnosti. Na kraju si me pronašla kako plačem ispod trešnje pokraj komposta.

– Sjećam se, tata. Ali to je bilo nakon što si sam odvezao mamu u Zagreb, a ne kad smo je zajedno ostavili u čakovečkoj bolnici. Pamtim da si, kad smo se vratili, stavio odmrzavati meso. Prije toga smo htjeli otići u dućan pa k teti na ručak, ali nismo. Kako se ne sjećaš? – sad sam ja počela osjećati nervozu – Stajali smo dovoljno udaljeni od senzora vratiju dućana da se ne otvaraju i zatvaraju na svaki naš pokret. Bojali smo se.

– Bojali? Čega? – začuđeno me je pogledao i zamalo promašio stol na koji je htio odložiti praznu šalicu.

– Bojali smo se da ćemo rastresenom kupovinom otkriti previše sebi o nama samima. 

Stao je i podigao glavu. Razumio je što govorim, pokušavao se sjetiti tog trenutka.

– Ali čekaj… Kad si onda ti mene tješila zbog Sivkice? – pitao me i dalje gledavši u gornji desni kut prostorije.

– Pa nakon što si mene odvezao u Zagreb. – mama je odgovorila umjesto mene i stisnula usne. Znala je da nas mora pustiti da sami rekonstruiramo taj dan, iako ga se ona posve jasno sjećala.

– Pamtim da smo dugo stajali pred vratima, sunce je pržilo stakla. Ljudi su nas nervozno zaobilazili. Oboje smo izvana kroz staklo gledali u plavu fontanu smještenu u predvorju trgovačkog centra. Raspravljali smo o tome što ćemo kupiti i pokušavali si vizualizirati tlocrt dućana i raspored proizvoda po policama. Čak smo se umorili od stajanja i negodovanja prolaznika pa smo sjeli na željeznu klupu postavljenu ispred centra. Došao je i debeli Feri. – Čovjek kojeg smo znali kao bezazlenog, ali napornog pijanca. – Parkirao je svoj Rog pokraj stalka za bicikle i odteturao u dućan. Bicikl se srušio. Tata, ustao si, podigao ga i vratio se na klupu. Feri je uskoro izašao iz dućana noseći dvije pive. Otvorio je prvu gledajući prema nama. Pitao nas je čekamo li nekoga.

– Toga se mutno sjećam. O čemu smo još razgovarali s njim?

– O obitelji koja je godinama prodavala pečene kestene ispred tog dućana i kako ćemo ih opet kupiti kad se mama vrati doma. – Mama me nježno pogledala. Tata je i dalje gledao u strop.

– Da, da. Da, dolazi mi sad…

Taj sam dan, prije devetnaest godina, sa željezne klupe naizmjence gledala fontanu i vodu kako teče i Ferijev velik i crven nos. Pomislila sam da nije tako debeo da bi ga zvali debeli Feri. Možda da ga zovu crveni Feri. Ili samo Feri.

Podsjetio nas je da je nedjelja i da će uskoro zatvoriti dućan – nastavila sam – odvratio si da i ti imaš Rog.

Pa kakve to veze ima? – tata se čudio svom pitanju.

Ne znam, ali Feri te razumio. Odvratio ti je da mu je puno puta pao, ali da i dalje dobro ide. Na to si se glasno nasmijao. Feri se propio nakon ženine smrti. Možda je prepoznao sličnu tugu u nama.

– Srećo, ali ja sam živa. – reagirala je mama.

Ušutjeli smo. Mama je ponovno protrljala glavu i oprezno počela govoriti.

Sivkica je još bila živa kad sam se vratila s operacije. Bila je živa i kad sam odlazila na kemoterapiju u Zagreb. Bolio me i hladio rez od operacije pa sam je stavljala na trbuh da me ugrije i predenjem umiri. Bojala sam se to vam reći, ali mislim da se razboljela zbog terapije koju sam primala i možda bliskim kontaktom prenijela na nju. Uginula je u ponedjeljak prije nego si me posljednji put odvezao u Zagreb. A nedjelja je bila kad sam ostala u čakovečkoj bolnici na operaciji.

Oboje smo gledali u pod kad je mama govorila. Sjećanja su zapravo bila vrlo jasna, možda ne ona činjenična, ali emotivna svakako. Pamtili smo svaki osjećaj i često ga proživljavali.

I nije bilo sunčano, bio je jak pljusak. – mama je naslonila laktove na natkoljenice i rukama protrljala lice. Gledala sam u njeno tjeme i razmišljala kako smo mi te nedjelje na kiši sjedili na metalnoj klupi, ne na suncu. – dugo sam gledala kroz prozor bolničke sobe i razmišljala kako ćete po toj kiši stići do Goričana.

– Jesmo li došli do Goričana? – tata je pitao i u moje ime.

– Jeste – odgovorila je tati, a onda glavu okrenula nazad prema meni i nastavila – Niste tu nedjelju odmrzavali meso, već u ponedjeljak. Ja sam ga stavila otapati prije nego smo krenuli da ga tata ispeče kad se vrati. Ali to je nešto što smo gotovo svakodnevno radili pa me čudi što to izdvajaš.

– Ne znam. Pamtim vrata, željeznu klupu, Ferija i smrznuto meso. A najviše fontanu s plavim pločicama.

– Da. – potvrdio je tata. Iznenađeno sam ga pogledala. Izgleda da nas je voda koja je iz zida curila u bazen oboje podsjetila na maminu plavu spavaćicu gledanu iz unutrašnjosti lifta koji kreće prema dolje.

Znaš mama, kad smo se počeli liftom spuštati u prizemlje bolnice, a ti si ostala stajati na hodniku odjela, izgledala si kao da tečeš.

Tata je okrenuo glavu i krišom obrisao oči vrhovima kose. U međuvremenu je napunio i drugu šalicu kavom. Podmetnuo je i treću, za mene.


– Mama, napisala sam tekst o razgovoru koji smo vodili neki dan tata, ti i ja. Daj ga, molim Te, pročitaj.

Mama je sjela na kauč, približila sam joj stolić i na njega stavila laptop. Čim je počela čitati, izašla sam iz sobe. Za desetak minuta me pozvala.

– Da, dobro je. Jako dobro. Jedino…

– Jedino što?

– Ne znam jesi li u tekstu dovoljno udaljila otapanje mesa i Sivkičino mrtvo tijelo. Čini mi se to preblizu. I ne znam hoće li čitatelju biti jasno da je tata ostavio Sivkicu u kući po zimi. Da ne ispadne da je mačji leš ostavio unutra na topao dan. To je sve. Probaj to nekako smjestiti i objasniti.

Hoću. Jesam.

TUGA, DIURETIK I GAŠENJE AUTOMOBILA

Jedan je američki komičar u jednom američkom showu ispričao voditelju kako je zapeo u prometu prije par dana kad su na radiju pustili pjesmu Sweet Home Alabama, pjesmu brojnih generacija. Počeli su navirati, pomalo univerzalni, simboli mladosti – prva ljubav, prva pijanka, gitara, ajde dodajmo opisu i plažu i vatru. Ali prije no što su se simboli stigli pretvoriti u sjećanja i prizvati sliku mladosti, komičar je posegnuo za mobitelom i 9gagom. U drugoj polovici pjesme ipak je spustio mobitel. Bilo je teško, oči se jesu zacaklile, ali prepustio se i dopustio pjesmi i sjećanjima da ga prožmu.

„Velim ti! Vi ne znate uživati! Vi ne znate što je prava sreća! To što smo mi sve radili, koje smo sve igre izmišljali. Kol’ke smo batine pokupili, ali smo opet isto radili. Svake smo ljetne večeri nešto pekli. Nisu to uvijek bile kobasice! Krumpir je često bio. Ali fin kao kobasica!“

„Vi ne znate uživati!“

Ma nemojte! Vi, meni hedonistici, govorite da ne znam što je sreća? Meni se doslovno pozadina svijeta (ne, života!) zamagli kad na stol dođe fokus – hrana! Tata i ja smo se, gospodine moj, utrkivali od Varaždina do Čakovca tko će prije stići doma da ugrabi zadnji komad pohanog mesa od nedjeljnog ručka! Ja cijenim hranu! Ja volim hranu! Hrana me pokreće! Doslovno i preneseno. O igrama da ne govorim! Čakovečki Jug i mi, djeca, oživjeli smo junake Pavlove ulice.

Ali zašto imate tu potrebu? Pitam, mada ćemo je vjerojatno imati i sami. Zaboga, još se Platon žalio na atensku mladež. Razumijem, glorifikacija mladosti olakšava možda ne tako uspješnu sadašnjicu. (Sreća je ili prošlost ili budućnost?) Neke stvari, naravno, jesu bile bolje. Razumijem, mladost se često koristi kao međugeneracijsko razlikovno sredstvo – prirodan generacijski jaz umjetno predstavljen i interpretiran. Ali zašto smo postali tako dobri u prizivanju nostalgije, a tako loši u suočavnju s njenim često popratnim dijelom – tugom? Zašto pristajemo na fizički napor pa i bol tokom treninga, ali odgađamo osjećaj tuge? I za jedno i drugo potrebna je volja, potrebna je odluka. I jedno i drugo kad završi donosi osjećaj satisfakcije i olakšanja. Zašto smo se toliko udaljili od sebe samih? Zar smo zaista toliko naivni i mislimo da će 9gag nepovratno uništiti osjećaj tuge? Bojimo li se toliko tuge da smo se počeli bojati i vlastitog društva? Koliko nas može prije spavanja ostati sa sobom i sa svojim mislima? A koliko nas to odgađa i poseže za mobitelom? Zašto se, umjesto da vrednujemo tuđe živote i izazivamo međugeneracijsku zavist, međusobno ne podučimo i naučimo suočiti s tugom?

„Iskreno? Vjerojatno nije podijelila tvoj blog jer ne pišeš o pozitivnim stvarima koje ljudima odvraćaju pozornost od svakidašnjih briga. Nije tvoj blog depresivan, ali ne govori o tome kako svoju sreću stvaraš (isključivo) sam i kako je tvoj život posljedica (samo) tvojih misli. Za nju tvoj blog nema taj ‘Petar Pan i Zvončica efekt’.“

Ali ne shvaća li ta gospođa da smo postali kultura distrakcije i da ona uvelike potpomaže njezinu očuvanju? Neću izaći na ispit u ponedjeljak pa, eto, da naučeno ne propadne: čuveni sociolog Theodor Adorno, rođen početkom 20. stoljeća, predvidio je upravo to. Distrakciju od stvarnih, egzistencijalnih problema. Što bolje odvraća pozornost izrabljenim, potplaćenim radnicima od mainstreama? Tvorničko proizvođenje (štancanje!) pjesama, filmova, serija, igrica. Predvidljivo i utješno. Bez pobune, bez pitanja. Kao i život koji nam nameću.

Uloga takvog komercijalnog mainstreama (kojem Adorno zamjera i dehumanizaciju te izostanak umjetničkog i kulturalnog apsekta) podrška je ovoj vrsti beskrupuloznog kapitalizma. Svaljivanje (cjelokupne) odgovornosti na pojedinca kao na jedinog kovača vlastite sreće, je win -win situacija za nadležne organe. Jer zašto bismo krivili njih ako nas vlastiti sugrađani uvjeravaju da nam je ‘u životu onak kak’ si složimo’?

Zašto je tako malo ljudi ugasilo auto u petak u pet sati popodne?

Nazvala sam je da joj kažem da bih je voljela doći posjetiti, ali ne znam hoću li moći jer je njegova mama jako bolesna. Pitanje je hoće li preživjeti. Ne dolazi u obzir da ga ostavim samog. Rekla sam joj da sam tužna. Tužna sam. Moja je rečenica u njoj izazvala nelagodu i zamor. Kao da tražim ispriku. Kao da je nečija bolest i tuga koja dolazi s njom – opravdanje. Brzo je promijenila temu. Njena je nelagoda sad u meni izazvala nelagodu. Jesam li je uvrijedila?

Prekinuli su. Došla je do točke u kojoj je bilo ključno donijeti odluku: nadati se pomirbi ili odlučiti preboljeti – svjesno dopustiti boli da zagospodari svim aspektima njenog života.

Ne želi je pitati kako je. Zna da su prekinuli, ali osjeća da bi pitanje bilo narušavanje njene intime.

Živimo u eri voajerstva (više je i ne doživljavamo takvom, smatramo je naprosto životom) – zašto ne osjećamo nelagodu kada doslovno gledamo tuđe donje rublje, ali se preznojavamo kada je netko tužan? Zašto je tuga intima, a fotografija djeteta iz rodilišta nije? Tuga kao da je postala velika nužda. Kroz sve prolazi, nitko o tome ne priča. Osim s doktorom, a i tad s nelagodom. Neoslobođena tuga dovodi do depresije, jednako kao što neredovita stolica dovodi do zapletaja crijeva. Na internetu je više članaka o depresiji i šljivama kao prirodnom diuretiku, nego o tom temeljnom ljudskom osjećaju.

Blokiramo li svjesno osjećaj tuge zbog vlastite pasivnosti ili pak zbog spomenutih usađenih društvenih normi? Jer trening psihe nije samo ponavljanje pozitivnih mantri, trening psihe je i suočavanje. Sa sobom, a onda i s drugima. Suočavanje može biti bolno, ali samo ona bol s kojom smo se suočili je prolazna. Samo svjestan čovjek je slobodan čovjek.

Boje li se nadležni da bi suočavanje s tugom ugasilo (pre)više automobila na ulicama gradova diljem Hrvatske? U petak. U pet popodne.